U svima nama postoji strah. Toliko velik da nam ponekad ne dozvoljava da živimo i funkcioniramo normalno, što god to značilo. Uzmimo za primjer da vozim dijete na redoviti pregled kod liječnika. Dijete će pregledavati, oblačim mu čistu odjeću i donje rublje. Sva garderoba jednostavno mora mirisati na omekšivač, jer Bože sačuvaj da netko tamo pomisli kako sam aljkava majka čije dijete ne miriši. I ja oblačim čitave gaće, obrijem noge, jer eto nikad se ne zna…
Tijekom našeg odrastanja u nama je usađena činjenica da je izgled sve. Činjenica toliko snažna da je postala svojevrsna mantra. Uvijek slušamo kako se može dogoditi da me baš sada udari auto, dolazi hitna, voze me tko zna gdje, a na meni poderane gaće i neobrijane noge. Jer zaista, u tim trenutcima najbitnije je kakve su nam gaće. I tako odrastamo u uvjerenju da je prilikom izlaska iz kuće najvažnije u kakvim gaćama to činimo.
Toliko smo isprepadani s tim zamišljenim autom pod čijim kotačima smo upravo završili da nismo ni svjesni da je strah zavladao našim životom. A bojimo se svega i svačega, počevši od toga da ne završimo na operacijskom stolu, ne toliko zbog opsežnosti ozljeda koliko zbog poderanih gaća i dlakavih nogu. Bojimo se i bojimo. Bojimo se sjesti u taj auto jer što ako pijana budala naiđe iz suprotnog pravca? Pa se bojimo voziti bicikl tamo gdje nema obilježenih staza. I sada ni hodanje nije sigurno jer uvijek postoji strah da ćemo završiti pod nečijim kotačima. Naravno, poderanih gaća i dlakavih nogu.
Bojimo se voljeti, a strah nas je i nevoljenja. Bojimo se ostavljanja, ali i da nekoga nosimo na savjesti i duši. Bojimo se vezanja, tuge i patnje. Svega se bojimo, pa biramo živjeti daleko od strahova jer je jednostavno tako lakše.
Strah je odabrati biti roditelj, jer budimo realni to nije baš lako. No, strah nas je i ne biti roditelj, jer što je onda smisao života? Bojimo se poroda, bojimo se anestezije. Kako god da okreneš u životu umireš od straha! Unaprijed i zauvijek!
Nemoj davati djetetu ribu, udaviti će se. Nemoj mu davati kupovno mlijeko, imaj kravu u dvorištu. Prokuhaj to mlijeko! Pazi na breskve i jabuke, špricane su. Pazi na sve, boji se svega. Ne pij vodu iz slavine, možda je prljava. Ne kupaj se u rijeci, ostati ćeš bez jajnika. Sve same crne projekcije i predikcije za idealan život u imaginarnom zatvoru. Ne upuštaj se u flert, ne upuštaj se u vezu na daljinu, ne upuštaj se u ljubav preko telefona. Seks na jednu noć? Bože sačuvaj!? Mrtav si, a nisi ni krenuo! Ne živi u gradu, zagađeno je. Ne živi na selu, poludjeti ćeš.
Bojimo se vlastitog postojanja u vlastitim okvirima. Bojimo se što će drugi reći, bojimo se što i neće reći. Jer što ako okolinu jednostavno nije briga? Strah nas je gubitka posla, krova nad glavom, neplaćene rate stambenog kredita, od visine, od ljudi, od otvorenog prostora, od zatvorenog prostora, ružnih snova. O raznim kukcima da i ne govorim. Bojimo se svog odraza u ogledalu jer se uvijek bojimo pokoje bore, mrlje, podočnjaka i klempavog uha. Strahujemo od gubitaka, odlazaka, od prestanaka. Plašimo se i kako bismo bez nekoga ili sami. Bojimo se i kako ćemo još dugo s nekim. Bojimo se kako ćemo preživjeti kada djeca odu. Kako ćemo živjeti od mizerne mirovine?
Strah nas je da budemo prirodni, da budemo to što jesmo, bojimo se avantura i neistraženih mjesta i ljudi. Bojimo se da ne ispadnemo glupi ili dosadni.
Sve je to zapravo normalno, jer strah je najveći pokazatelj da smo živi, da u nama ima još strasti, želje i volje. Sve je to u redu dok su ti strahovi samo dio našeg puta, naša pratnja, ponekad i tiha opomena i upozorenje da nešto nije u redu. S vremena na vrijeme tihi glas razuma. Sve dok nas strah ne obuzme. Bezveze strahujemo unaprijed kada onima kojima je suđeno završe pod kotačima. U poderanim gaćama ili ne. Svejedno je.
Foto : pexels.com
