Od njegova sam rođenja razmišljala o tome kako ga odgajati. Da uzvrati udarac ili da se povuče? U mom sam odrastanju često bila ona koja se povlačila i popuštala. U podsvijesti mi je bila rečenica „To nije lijepo.“ I onda sam odrastala i povlačila se vrlo često, a u meni bi se svaki put nakupio jedan kamion ljutnje koji bi rekao : „Želim se boriti! To nije u redu!“
Jesmo li mi ljudi zaista bića koja su plemenita i miroljubiva ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem?
U zadnje sam vrijeme bila pod velikim teretom toga da potpuno odustanem od svoje miroljubivosti i strpljivosti i krenem u napad na sve koji su me iskorištavali, zanemarivali ili odgurivali. Ma dosta mi je više onih koji se guraju preko reda! Dosta mi je onih koji misle da su bolji od mene i tebe koji samo preko reda nešto trebaju pitati. Pretvaram se u onu baku iz čekaonice koja vadi zubalo i šilji štaku za borbu. Pa nije ona naivna školarka već iskusna žena koja je u životu naučila nekoliko lekcija. Tko će bolje od nje znati kako treba s onima koji uzimaju drugima? Neki uzimaju mjesto u redu, drugi vaš mir, treći tuđa postignuća, četvrti partnere, peti parkirna mjesta… Dovršite sami.
Beba nije odlučila ne plakati jer je mama umorna nego vrišti iz svog glasa tražeći hranu, zagrljaj i suhu pelenu.
Gledam svijet oko sebe i čini mi se da je onaj koji misli na druge naivčina kakve nema. Promatrajući situaciju u svijetu shvaćam da je većina spremna okrenuti glavu i ne suprotstavljati se. Gdje je ljudskost u Ukrajini? Gdje su ljudi kao zajednica u situacijama kad znaš da je dijete doma zanemarivano, da susjed ponekad šamara svoju ženu ili neki tata psuje djecu u parku? Glasna manjina vlada svijetom.
Taman kad potpuno potonem i imam osjećaj da se stvaranje nenasilnog svijeta čini kao borba s vjetrenjačama, pronađem pisma svojih učenika. Prekrasno oslikane dječje čestitke učiteljici koja im je predavala Hrvatski jezik. Pune pravopisnih pogrešaka, ali i toplih dječjih slova. Predivan melem obavije moje srce pa se ono kao Grinchu vrati u svoje prvotno stanje. Ma čak se i za dva broja poveća. I moj osjećaj usamljenosti i izoliranosti koji se povećao u zadnje vrijeme, besmisao i tuga, nekako dobivaju boju, šarene cvjetiće i srca u kojima piše: „Hvala učiteljice!“ Ma ima li zaista smisla to što radim ono ispravno, ono što ne uzima od drugih nego daje? Uskočiti kolegici koja ima taj dan pregled, ustati se u autobusu, biti tiho u hodnicima zgrada, razumjeti tuđi bijes, prihvatiti razlike, okrenuti drugi obraz, ne zamjerati.
Zaboravim si često odati priznanje za sve što sam u životu napravila i razmišljam samo o tome što još nisam.
Čekajući da me netko drugi potapša po ramenu, zahvali i utješi kad padnem, zaboravila sam potapšati samu sebe. Davno sam čula izreku kako vam ljudi neće zamjeriti ništa osim uspjeha i to je istina. On ih podsjeća na njihov neuspjeh i tada vam uz teret posla koji radite i oni mogu biti teret. I dalje vjerujem da nije u redu uzvratiti. Nadam se da ću tako misliti i sutra. Izgubi li nas miroljubive svijet, izgubit ćemo ga.
Foto: pexels.com
