od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss) Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo. Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom. Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar…

očekivanja kao teret majčinstva

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam) Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI. Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“. Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to. Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena…

mama nije samo mama!

Iva Zaimović ispričala nam je sve o svom novom programu podrške ženama koje su izgubile sebe u majčinstvu. Kad sam postala majka shvatila sam u srž koliko roditeljstvo, ali i samo majčinstvo nije crno – bijelo. Koliko je toga utkano u nas i koliko se gradimo uz, ponajprije svoju, djecu. Ono što me na početku tištilo je ono o čemu želim pisati dalje, educirati žene da je s njima sve u redu (barem da će biti kad prorade ono što ih muči), da ne moraju sve same, da sam se i ja osjećala kao da nestaje dio mene, a putem sam naučila da zapravo rastu drugi komadići mene, da promjena ne znači nužno nešto loše. Na početku majčinstva i dalje sam se osjećala kao stara ja, ali ipak s nekom…

jesmo li mi ljudi bića koja su plemenita ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem?

Od njegova sam rođenja razmišljala o tome kako ga odgajati. Da uzvrati udarac ili da se povuče? U mom sam odrastanju često bila ona koja se povlačila i popuštala. U podsvijesti mi je bila rečenica „To nije lijepo.“ I onda sam odrastala i povlačila se vrlo često, a u meni bi se svaki put nakupio jedan kamion ljutnje koji bi rekao : „Želim se boriti! To nije u redu!“ Jesmo li mi ljudi zaista bića koja su plemenita i miroljubiva ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem? U zadnje sam vrijeme bila pod velikim teretom toga da potpuno odustanem od svoje miroljubivosti i strpljivosti i krenem u napad na sve koji su me iskorištavali, zanemarivali ili odgurivali. Ma dosta mi je više onih koji se guraju…