“Lava. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.”
Započelo je kao jedan ludi san, a sad je taj san postao realnost.
Dok sjedim u stanu tamo negdje preko bare, razmišljam o zahvalnosti koju je hrvatski narod probudio u meni. Nakon života u nekoliko europskih država i dalje tvrdim da našu srčanost, borbenost i zajedništvo nema nitko.
Dokazali ste vi to ne tako davno, ostavljajući srce na terenu za naše dijete. I sad – sad kad je sve gotovo. Kad lijek teče njezinim tijelom i dalje procesuiram sve što se dogodilo.
Naš život u Los Angelesu je trenutno buran i turbulentan, ali to smo znali i ne pada nam teško niti jedna nuspojava lijeka jer znamo zašto je tu i koji cilj će nam donijeti. Zamisli, samo zamisli da sanjaš vlastito dijete da nešto radi, a budiš se sa surovom realnošću da to vjerojatno neće moći nikada.
Tada se dogodi trenutak od kojeg jednostavno više ne zadržavaš suze jer tu je. Taj san koji si sanjao danas je tu.
Sjela je na romobil. Kao sto puta do sada.
Sjela je sto puta, vozila ga nije nikad. Nije imala snage.
Dan nakon primanja lijeka obišla je pola kvarta na romobilu, ruku pod ruku sa svojim bratom i to je slika koju ću zauvijek pamtiti.
Ona. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sad nas čekaju kontrole i vježbe. Od petka započinjemo sa vježbama u bolnici, a Lavu ćemo uključiti i u NAPA centar gdje će proći sličan intenzivni program vježbanja kao u Kanadi prošlo ljeto.
Naša obiteljska nit vodilja je da bez muke nema nauke, pa tako ni bez redovno vježbe nema rezultata.
Ona pak s druge strane toliko dobro to podnosi jer vidi i primjećuje. Osjeti da je jača i može više toga. Osjeti da ima veće mogućnosti kad redovno vježba. Osjeti da su oko nje djeca borci slični njoj. Koliko god nam teško pala odvojenost od doma i obitelji, danas mislim da je LA najbolje što nam se moglo dogoditi. Osim lijeka, ovdje upoznajemo terapeute, struku, roditelje druge djece i od svakoga naučimo nešto novo.
Ovdje učimo o SMA na način na koji do sad nismo imali prilike. Ovdje vrištimo vještine za Zakladu koja nas čeka po povratku.
Ovdje je sve drugačije, nešto je lošije, ali nešto je i bolje. To im moramo priznati.
Danas smo izlazeći iz trgovine s hranom naišli na skupinu mladih ljudi – djevojke i dva muškaraca koji su nas zaustavili da nam nešto kažu. Oni su on off board liječnici i bave se prikupljanjem sredstva za fondaciju koja zatim pomaže djeci siromašnih zemalja u plaćanju vježbi, terapija, pomagala …
Nije nam puno trebalo da se uključimo u razgovor s njima i ostali smo oduševljeni načinom koliko ovdje svaki pojedinac daje svoj doprinos koji može kako bi zajednici bilo bolje. Oduševljava me to jer odmah razmišljam koliko bi našoj djeci moglo biti bolje i kvalitetnije samo kad bi se držali zajedno i gurali ka istim ciljevima. Pitam se gdje bi nam bio kraj kad bi zajedno ulagali u energiju u pozitivne promjene umjesto žaljenje samih sebe.
Pitam se kako bi nam bilo kad bi slavili nove projekte umjesto ih osuđivali jer nisu produkt našeg mozga.
Bilo bi nam bolje. Može nam biti bolje. I bit će nam bolje. Osjećam da je ovo moja misija, ma što tko mislio o njoj. Moja misija danas je dati svoj maksimalan doprinos za one koji dolaze sutra.
Los Angeles je jedan pravi gigant u kojem nam treba troduplo vise vremena za stići igdje. Grad pun beskućnika i narkomana, ali i grad pun mogućnosti i ljudi koji su uistinu i iskreno otvoreni. Na ulici, u dućanu, u bolnici. Ljudi su otvoreni. Za čuti, vidjeti, prihvatiti, primjeniti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naše LA kronike tek su započele i vjerujem da će tekstovi biti zanimljiviji nakon ovog prvog ovaj tjedan kad krenemo na vježbe, dođemo u kontakt sa terapeutima i potrudit ćemo se svako novo znanje pohraniti i donijeti sa sobom u tu našu malu, prekrasnu zemlju.
