Prije no što sam ostala trudna vikende sam uglavnom provodila s partnerom lutajući njemačkim šumama, padajući po blatu i bježeći od divljih svinja i goblina (ovo za divlje svinje se zajebavam). U trudnoći sam strastveno nastavila šetati s tim da je broj prohodanih kilometara padao obrnuto proporcionalno kilama koje su rasle. Pred sam porod kad više nisam vidjela stopala od trbuha, u svakodnevnu rutinu tjelovježbe uvela sam i buljenje u dokumentarce o ljudima koji su osvojili Mt. Everest, Mt. Blanc ili bar Papuk. Sa ili bez bebe.
Nakon što je gđica beba izašla iz mene, ja ušla u stare tajice, a u Njemačkoj skoro pa zasjalo sunce, muž i ja odlučili smo da je vrijeme za jednu dulju šetnju, kao u ona stara vremena. S obzirom da još nismo znali koliko je beba avanturističkog duha, odabrali smo provjerenu rutu od 5 km uz jezero do kojeg nam treba 10ak minuta autom.
I tako je jednu subotu u rano prijepodne nakon doručka krenulo spremanje. Ja kao mlada neiskusna mater (povlačim tvrdnju da su dva tjedna dovoljna da zatražim balkanski certifikat THE MAJKE) prvo sam odlučila spremiti bebu. Nakon podužeg razbijanja glave oko toga šta obući bebi da joj ne bude prehladno/prevruće i guglanja kako različiti narodi diljem kontinenta (ograničila sam se na Europu) oblače bebe na 8 °C, odlučila sam se za prvu kombinaciju na koju sam naišla u bebinom ormaru. Svaka nacija ima neka svoja pravila tako da kako god da ju obučem, zadovoljit će nečije smjernice.
Nakon bebe krenula sam spremati sebe. Iz razmišljanja oko toga trebaju li mi vunene gaće ili ne (mi s Mediterana ne znamo se ponašati kad se temperatura spusti ispod 20°C ), prenuo me bebin plač. Ah, da, mogla bih ju još jednom podojiti prije nego što krenemo, sjetila sam se. Nakon dojenja sasvim neočekivano beba se gromoglasno ukaki i treba ju previti. Bebu predajem tati, a ja nastavljam s oblačenjem. Odlučujem se protiv vunenih gaća. Pravim se da ne čujem kako beba histerizira jer nije fan mijenjanja outfita dvaput u 15 minuta. Uslijed kopanja po ormaru tražeći tajice koje pašu uz majicu koja paše uz jaknu, gledam po Instagramu slike tuđe djece koju ne poznajem i blesavo se smijuljim.
Ne sjećam se više koliko je vremena točno prošlo, ali primijetila sam da je muž izašao iz bebine sobe s par novih sijedih na glavi kad smo napokon bili spremni za polazak. Nakon što smo se svi troje udobno smjestili u auto, ja sam shvatila da mi se piški iako sam se prije polaska za svaki slučaj triput popiškila slijedeći zlata vrijedan savjet moje mame: “uvijek piški prije puta”. Priznajem, kombinacija zelenog čaja i kave (diuretik plus diuretik) nije najsretnija opcija ako čovjek narednih 5 sati ne namjerava provesti na wc školjci ili barem u blizini iste. Ali, nema tog boga koji će me natjerati da se vratim kući sad kad smo se napokon pokrenuli. Stisnula sam i trpim tješeći se da tako vježbam zdjelično dno.
Umjesto za standardni put prema jezeru odlučujemo se na kraticu tako da umjesto za 10 minuta stignemo za 8. Skrećemo u slijepu ulicu, vraćamo se na staru rutu i stižemo na odredište tek nakon pola sata. Nema veze, krivo skretanje iskorištavam za još jednu piš-pauzu jer za nikad se ne zna….
Od naše nema veće sreće kad napokon stignemo na odredište. Izlazimo iz auta, beba spava snom pravednika, ja ju vežem u maramu za nošenje, palim brojač koraka na satu, aplikaciju za hodanje na mobitelu, provjeravam jesu li se navigacijski sustavi spojili na satelit jer džaba mi hodanje ako ga nisam nigdje zabilježila. Duboko u sebi žalim što nisam obukla vunene gaće jer malo je hladnjikavo. Uz neobavezan razgovor s mužem, svako malo provjeravam je li bebi vruće/hladno gurajući moje ledene prste njoj uz vrat. Beba se ne javlja, zaključujem da je zadovoljna.
Nakon 20ak minuta ugodne šetnje meni se čini da mi se opet piški pa trčkaram prema obližnjem šumarku. Pišanje u prirodi s bebom zalijepljenoj na prsima, podcijenjena je disciplina ekstremnog sporta, mislim si dok balansiram između kopriva s lijeve i nekog zlokobnog trnja s desne strane. Sva ponosna kako sam to fantastično izvela bez da se spotaknem i polomim nogu sebi ili bebi, prekasno primjećujem kako sam decentno zapišala maramu za nošenje. Jebiga kad po visini spadaš u narod hobita možda nije najpametnija opcija motati bebu u maramu dugačku 6 metara.
Nije me briga, suvereno nastavljam šetnju. Nijemci su diskretan narod i neće nikad uprijeti prstom u drugoga pa makar taj drugi gologuz trčao gradom (osim naravno ako gologuzac ne nosi masku,
FFP2 je must have, gaće su opcionalne).
U narednih 10ak minuta determinirano zaključujem da je vrijeme da se vratimo kući. Meni se više ne piški, ali moguće je da sam malo žedna , a možda i gladna jer davno smo doručkovali. Naravno nisam ponijela ništa za jesti ni piti kad idemo na tako kratku šetnju. Čini mi se da i pomalo pada mrak, a mi nismo uzeli lampadine…
Danas, nekoliko mjeseci nakon te naše slavne šetnje, sve je puno jednostavnije. Moja nekomplicirana beba svakodnevno uživa u šumskom zraku. Ja sam se educirala o temi kako uspješno zavezati bebu bez da popišam maramu, a i pokušavam (manje ili više uspješno) optimizirati unos tekućine. Zapravo bi sve bilo skoro pa savršeno da me ne stresiraju pripreme za akciju “Kako obući bebu na 25 °C ” jer stiže nam pravo njemačko ljeto.
Foto: unsplash.com
