trenutak kada sam shvatila da moram ponovo pronaći sebe

pronaći sebe
pexels.com

Zadnjih dana najčudnije godine mojeg života šetala sam satima i s osmijehom rekapitulirala sve što mi se dogodilo u toj godini. Pandemija je u našim životima bila samo nešto popratno. Utjecalo je mnogo, prvenstveno na posao no korona je za nas predstavljala, nažalost, najmanji problem. Moj život se promijenio neopisivo. Neusporediv je.

Prije samo godinu i pol bila sam udana žena, sretna u braku, s dvoje divne djece, predivnim prijateljima, širom obitelji i financijskom stabilnošću. Imala sam sve. Barem sam mislila da imam sve. Prepuna zahvalnosti svaku večer sam razmišljala jesam li dovoljno učinila za muža i djecu. Jesam li dobra majka, jesam li zbilja morala toliko vikati tijekom dana, možda nisam trebala mužu nešto njurgati. Pašta je bila možda prejednostavno jelo i kad sam se zadnji put javila prijateljici?

Živjela sam svaki trenutak razmišljajući jesu li ljudi oko mene sretni i ispunjeni. Pružam li im dovoljno, mogu li više?

Ostvaruje li moj suprug sve svoje snove i ciljeve, čitam li dovoljno s djecom knjige? Nije ništa bilo dovoljno dobro što sam napravila, sama sebe sam kritizirala. I obavezno sam se morala svidjeti svima.

Napunivši 30tu godinu, poklonila sam si mapu svijeta jer su mi putovanja neopisiva strast i pomislila: 20te su bile njegove godine, moje su 30te. Ne živim svoj život. Živim život supruga i djece. Razmišljam o njegovom napredovanju, strastima, slušam satima o njegovim ambicijama. Razmišljam o budućnosti djece. No gdje sam ja u svemu tome?

Kad je počelo osvješćivanje, pokušavala sam shvatiti što se događa. Pokušavala sam otkriti tko sam ja. Sjela sam na krevet, uzela svoj rokovnik u kojem su bili samo termini njihovih aktivnosti i napisala “Tko sam ja?” Znate koji su bili prvi odgovori? Ja sam supruga divnog čovjeka, majka dvoje predivne djece, prijateljica, kćer, sestra. I nisam tad shvatila koliko su ti odgovori pogrešni.

Dani su prolazili. Tako očito treba život izgledati. Nemam se razloga žaliti.

Dok se moj ružičasti balončić nije raspuknuo. Trenutak kad je moj brak propao. Nešto o čemu nisam nikad ni pomišljala niti je bila ikad opcija jer je to meni bila ljubav za cijeli život. Uz uspone i padove no nešto što je uvijek prisutno. Vječno.

U tom trenu, dok su djeca bila s njim, stajala sam sama nasred dnevnog boravka i shvatila da ja ne znam što ću sad učiniti. Ne znam tko sam. Što me zanima. Otkud da krenem. Znam da volim čitati, volim djecu i volim putovanja. No to je sve što znam o sebi. O njima mogu pričati satima, o sebi u nekoliko rečenica.

U jednom trenutku shvatila sam da nemam sebe, on odlazi, obitelj se raspala, nemam posao koji sam također zanemarila i pustila jer sam se posvetila njima. Imam samo djecu i osjećaj da im nemam što pružiti.

Moram napomenuti da sam prije nego sam postala majka bila strašno ambiciozna, radila nekoliko poslova uz fakultet, radila na fakultetu kasnije, bila na doktoratu, putovala, bila prepuna ideja i snova. Svojih snova.

U trenutku raspada mojeg života živjela sam dan po dan. Seka je tu bila svakodnevno uz mene. S malenom bebom koja je rasla u njezinom trbuhu, nažalost slušajući moju tugu i očaj. Činilo se da nema izlaza s tog dna. Činilo se da se nikad neću oporaviti.

Tijekom prosinca razvila se ideja za portal Avanture malih okica Kroz nekoliko dana sam sve pokrenula ne razmišljajući, bez okvirnog plana. Išla sam glavom kroz zid. Nakon 10 dana plakanja došao bi dan sreće, one istinske. Satima sam pričala s djecom koja su isto proživljavala raspad obitelji. Šetali smo, igrali se.

Slijedilo je razdoblje da nakon 5 dana plakanja dolazi sunce i moj osmijeh. Posao se razvijao, ideje se stvarale, upoznavala sam divne ljude u Rijeci i šire. Nakon 3 dana plakanja uslijedio je dan sreće.

Korona je tukla moj posao, okolnosti su pokušavale i mene dotući, informacije koje su stizale do mene neopisivo su boljele, no pomalo nisam davala na sebe. Shvatila sam da sam drugačija.

Danas, početkom 2021. godine, nakon 20 dana smijeha dolazi dan plakanja. Kad se zapitam tko sam napokon imam odgovor. Ja sam žena! Žena koja je preživjela najgori period u životu. Žena koja se pronašla, koja je jaka, koja ne da na sebe ni na svoju djecu. Žena koja se bori, grize i ne mora se više svidjeti svima jer zna koliko vrijedi. Za sebe. No ostala je ista baza. Žena sam koja prvenstveno vjeruje u ljubav i obitelj i dalje smatra da je to temelj ovog društva. Žena koja tvrdi da će se opet udati i imati još djece. Žena koja će opet bezuvjetno voljeti u braku jer ne zna drugačije, ali će bezuvjetno voljeti i sebe.

Zašto vam uopće pišem o svojem životu? Znam da svatko nosi svoj križ, da ima svoje borbe u četiri zida. Ne smatram da je ovo što se dogodilo meni najgore i nažalost postoji mnogo gorih i težih priča i situacija. No želim doprijeti do svake žene koja je odvela ujutro djecu u vrtić i školu, usput, ne uživajući popila kavu, odradila posao, kupila hranu, napravila ručak, oprala 3 mašine robe, izribala prozore, oprala pod, prije spavanja usput pospremila kuhinju i u sekundi zaspala kad je pomislila pogledati film.

Želim doprijeti do žene koja svoje slobodno vrijeme utroši na slaganje robe. Kad se razveseli jer ima vremena u miru pospremiti dječju sobu. Žene kojoj je luksuz odlazak frizeru i osjeća grižnju savjesti ako upiše teretanu ili aerobik. Žena koja u dućanu kupuje hranu koju najviše vole njezin muž i djeca. Žena koja ne zna više tko je ona.

Nisi sama. Nažalost, nisi sama. Previše je žena koje su pod normalno uzele preuzimanje svih kućanskih obaveza. Obaveza oko djece. Nisu krivi muževi koji se uspiju izvući od nekih odgovornosti. Sama si kriva! Ti nisi samo mama i žena! Naravno, i dalje ćeš voljeti muža i djecu bezuvjetno jer je to smisao obitelji, no voli i sebe!

Odi s prijateljicom na čašu vina, upiši nešto što nikad nisi imala hrabrosti, satove pjevanja ili neki ples. Glupiraj se, pusti to prljavo suđe, kuhinja ne mora blistati. Rađe se stisni uz muža i zajedno pogledajte film. Dopusti mu da ti nešto napravi, ne moraš sve sama. Ti postojiš! Vrijedna si i prestani sve davati drugima jer neće ništa ostati za tebe.

Danas uspoređujući moj život sa strane, reklo bi se da imam puno manje. Borba je svakim danom teška, privatni posao na kojeg utječe lockdown, briga oko djece, stana, selidba, financijska pitanja, ali morate znati da sam mirnija. Jer imam sebe, potpuno čistu savjest, svoje planove, želje, ambicije, ideje i snove. Velike snove! Jer nakon svega, toliko sam ojačala da je zbilja samo nebo granica!

zaboravila sam koliko vrijedim – supermame

Andrea Načinović Margan
ANDREA Vlasnica portala Avanture malih okica (www.maleokice.com) za dječja događanja i aktivnosti s ciljem naglaska na djecu i obitelj, na zajedničko provedeno vrijeme i kvalitetan sadržaj namijenjen djeci. Majka dvoje predivne djece koja su joj glavna inspiracija. Obožava putovati, prepuna je snova, želja, ambicije i ljubavi. Obitelj i ljubav su joj početak i kraj svega i san joj je proputovati svijet!