
Prije par dana, prisustvovala sam radionici za roditelje kroz koju smo razgovarali o odgoju djece. Goruća tema roditelja, gdje svatko od nas želi otkriti formulu za odgoj u uspješno, sretno, odraslo biće. Nastojali smo obuhvatiti ondašnji odgoj i pravila po kojima smo mi bili odgajani, zatim kako danas roditelji odgajaju djecu, obraditi koje su razlike između te dvije generacije i za kraj, otkriti izvor istine. Šalu na stranu, zaista je bilo terapeutski zaviriti u sebe, vratiti se u doba kada smo bili djeca i preslikati ondašnje u današnje vrijeme, te uvidjeti razliku.
odgoj nekada i odgoj danas, neusporediv je
Nisam sigurna odakle bih započela jer puno misli mi se mota po glavi, pa ću krenuti kao što smo i na radionici – ondašnji odgoj i povratak u djetinjstvo. Neovisno o različitostima odgoja naših roditelja, zaključili smo jedno – ono nekada i ovo danas, zaista je neusporedivo. Toliko različit pristup djetetu, načinu komunikacije, discipline, odgoja, postavljenih prioriteta, kao da su prošla stoljeća… Je li danas bolje u odnosu na prije? Je li način na koji smo mi bili odgajani nužno negativan? Kakva će biti razlika, tj. hoće li današnje metode, koje su uvelike fleksibilnije i „mekše“ uroditi boljim plodom, to tek treba vidjeti kada generacija naše djece odraste.
Gledajući svoju generaciju, rekla bih da su naši roditelji napravili dosta dobar posao. Većina nas je odrasla u zrele osobe, osnovala vlastite obitelji, izrasla u svoje ljude, svjesne svojih mana i vrlina. Hoće li generacija naše djece biti bolja od nas? Nadam se da hoće, ali opet nisam toliko sigurna, jer neovisno o svjesnosti mana prošlosti, te prilika koje nam se danas pružaju, imam dojam da smo krenuli jako dobro, ali smo se u međuvremenu izgubili u silnim željama, metodama, preporukama da smo zaboravili na vlastite instinkte, a tome svemu još doprinosi i činjenica kako život nemilosrdno stišće, a pogotovo stišće nas roditelje, a još veći, jači, snažniji i okrutniji pritisak je na nas majke. Očekivanja su ogromna. Pa od silne želje da ne griješimo, djeci dajemo ogromnu slobodu često bez ikakve strukture koja teško može polučiti dobre rezultate.
tko je roditelj, a tko dijete?
Pa krenimo od našeg djetinjstva… Kada se prisjećam svojeg djetinjstva, uglavnom mi prvo naviru lijepi trenuci, iako je bilo i onih manje lijepih. Pored lijepih uspomena, sjećam se kako je postojao red, vrlo jasne granice, koje mi uglavnom nismo testirali, postojalo je poštovanje prema odraslima, a pogotovo prema našim roditeljima. Zvuči autoritativno i strogo, međutim neovisno o tome, to nikako ne znači da nije bilo nježnosti i ljubavi, dapače, toga nije manjkalo.
Osim strukture i pravila kojih danas itekako manjka, naši roditelji nisu se prilagođavali nama, već mi njima. Ne sjećam se da su nas zabavljali kako to mi danas radimo s našom djecom. Ne sjećam se niti jedne intervencije zbog lupanja, skakanja ili urlanja kada bi nam bili gosti. Ne sjećam se izbirljivosti jela, niti suza zbog toga što nisam dobila lutku iz trgovine. Bilo je sasvim drugačije. Možda moje pamćenje ne seže tako davno, ali zaista, ili mi nismo bili zahtjevna djeca ili su naši roditelji radili odličan posao.
Međutim, dio koji je mene oduvijek smetao i smatram kako je to najveća mana ondašnjeg odgoja, to su emocije. Emocije koje su se skrivale, o njima se nije razgovaralo, emocije su bile tretirane kao slabost i nelagoda. Djecu se brigama roditelja nije opterećivalo. Za nas, roditelji su bili savršeni i nepogrešivi. Nepogrešivi!!! I upravo to što mi je falilo iz tog perioda bio je iskren i otvoren razgovor. Pritom mislim na iskren dijalog o tome kako se osjećamo, a onda odmah uz to – međusobno uvažavanje. Ne moramo se svi osjećati dobro, tuga, ljutnja, strah su normalne emocije i sastavni dio života. Imam dojam kako je naša generacija bila u potpunosti lišena svih tih emocija i razrade svake od njih. Ne zamjeram to roditeljima jer znam kako su radili oduvijek najbolje što su mogli, znam da im nije bilo lako i da su davali sve od sebe kako bi nama sve omogućili, a naravno da su pritom i griješili. Samo što je moj dojam roditelja onda bio, kao što sam gore navela – da su savršeni i nepogrešivi. Dorasti idealu savršenstva je izrazito teško i mislim da je upravo to posljedica koju naše generacije vuku za sobom. Jer, činjenica je da i dan danas ne uvažavamo tuđe emocije, odnosno, banaliziramo ih i stavljamo po strance, jer nisu esencijalne za opstanak. S druge strane postavili smo kriterij savršenosti i nepogrešivosti kao jedan od ciljeva roditeljstva, a tome dorasti je nemoguće.
“volim te” kao izraz neugodnosti
Na ovoj radionici, kada sam upitala koliko nas je od svojih roditelja čulo „volim te“, NITKO nije dignuo ruku. Niti jedna osoba. Da se razumijemo, svi smo mi znali da nas vole, brinu za nas, ljube i grle, ali nikada to nisu izgovarali, niti ih je itko poticao na to. Ljubav se iskazivala djelima, ali nekada je djetetu potrebno i čuti te dvije riječi. „Volim te“ je bio izraz koji je izazivao pomalo osjećaj nelagode i bio je neprirodan. Naši roditelji, najviše su brinuli oko opstanka obitelji, kako priskrbiti za obitelj, većina se borila sa strahovima od neimaštine, gladi, rata i ostalih ugroza koje su tada vladale. Igračaka smo imali osjetno manje nego naša djeca, ali smo ih zato i cijenili i smišljali najmaštovitije priče. Trenuci nježnosti s našim roditeljima bili su rezervirani za spavanje. Pričica za laku noć i poljubac. Nije bilo puno tih zajedničkih trenutaka igre, no svejedno pamtimo svaki.
očekivanja od roditelja – previsoka ili?
Očekivanja od roditelja kada smo mi bili djeca, bilo je – raditi da bi priuštili svojoj djeci ugodno djetinjstvo, školovanje i odrastanje.
Danas su očekivanja od roditelja izrazito visoka. Očekuje se od nas i da radimo, da brinemo, da se educiramo, pogotovo u aspektu roditeljstva, zdrave prehrane, zdravih navika, mentalnog zdravlja, da ispravimo sve ono što je bila mana ondašnjeg odgoja i prilagodimo današnjem tempu života, a pritom dan ima 24 sata, od kojih bi par sati valjalo i odspavati. Ogromna očekivanja nametnuta modernim metodama odgoja, visoko postavljenih kriterija.
Promatram sebe kako težim tome da budem prisutna mama, od prvoga dana. Pa se sjetim dojenja i koliko sam truda, živaca, suza, bolova podnijela samo da uspijem dojiti što duže. Ako ne uspiješ – ne valjaš. Provodila sam sa svojim bebama sate na podu igrajući se, vježbajući kako bi motorički napredovali. Educirala se i izučavala kada krenuti s dohranom. Provodila sam sate u osmišljavanju sadržaja od kojih će oni intelektualno rasti i razvijati se. I sve to sam radila sa smiješkom na licu, samo što sam sve brže i sve češće dolazila do trenutka kada bih poželjela da malo usporim i odmorim od svega, ali uglavnom nisam imala luksuz to si priuštiti. Jer pored prisutne mame, morala sam biti i prisutna u poslu, prisutna u braku. I na svakom polju davati maksimalno od sebe. Međutim, naša djeca od prvog dana traže angažman, igru, prisutnost, ne samo emocionalnu, već i fizičku NON STOP, pa čupaj iz sebe zadnje atome snage da budeš tu za njih, da se poigraš, jer kada se i požališ da ti je teško i da bi samo malo odmorila, odalami te po licu „samo će kratko biti mali, kada odrastu neće te trebati“.
sindrom savršene mame
Činjenica je i da većina majki danas radi, pa je tu i taj aspekt očekivanja mene od mene kao poslovne žene i društva od mene kao poslovne žene koja svojim radom doprinosi. A predrasude društva prema ženama općenito, a pogotovo prema onima koje su i majke, koje se samo činjenicom da imaju djecu, stavlja u drugi „koš“ jer će, vjerojatno češće morati na bolovanje, jer ne mogu (i ne žele) robovati poslu kao što su nekada mogle, predrasude kako ne mogu ostati fokusirane na dobro odrađen posao, upravo te predrasude pridonose izgaranju jer se i u tom aspektu većina nas želi ostvariti. A pritom ne smijemo prigovoriti da nam je teško.
Brak je sasvim novi moment, često puta zadnji na tapeti, a toliko važan i zahtjevan… Pridružimo i tu stavku svemu što sam gore navela. I što dobijemo? Balansiranje između svojih želja, ideala u glavi, očekivanja društva, mene same, mojih bližnjih, mojeg muža i najvažnije, moje djece.
poniziti se pred svojim djetetom i priznati pogrešku
Ali, vratimo se mi na onaj krucijalni nedostatak ondašnjeg odgoja – emocije i pogled na savršenog roditelja. Kod nas doma najvažniji dio je – razgovarati sa svojom djecom i pokazati im sve svoje emocije, poniziti se i ispričati kada pogriješim, jer upravo time ističem osnovnu ljudsku karakteristiku – nesavršenstvo. I to je glavna razlika u odnosu prema nekada. Mi priznajemo kada pogriješimo.
“ima onih kojima je gore”
Naša generacija sve otvorenije razgovara o potrebama i emocijama. Samo što tim priznanjem i tom otvorenošću, ne nailazimo uvijek na podršku i razumijevanje okoline. Pa na našu poniznost i vapaj za pomoći, dobijemo široku lepezu šamara u obliku: „Sama si odlučila imati djecu.“ „što si ih rodila ako ti je teško“ „Sama si odlučila raditi za sebe.“ „Toliko ljudi je nezaposleno, a ti si nezadovoljna.“ „Sama si odabrala svog partnera.“ „Budi sretna, djeca su ti zdrava“ „Budi sretna što uopće imaš djecu“ „Ima onih kojima je gore.“ „Ne budi ohola i obijesna, pa imaš sve“ „Vi danas samo kukate, kao da je nama bilo lako“.
I upravo taj trenutak gore navedenih rečenica zakuca. Banaliziranje nečije borbe s vremenom, borbe sa svojim mislima, borbe sa stresom, borbe s previše informacija, banaliziranje nečijeg umora. To banaliziranje, manjak podrške okoline dovodi do potpunog raspada i iscrpljivanja osobe. Dovode do produbljivanja osjećaja grižnje savjesti i manje vrijednosti. I to otežava, već ionako zahtjevan i iscrpan posao roditeljstva. Zašto se pokazivanje osjećaja i iskren progovor o tome kako nam je izjednačava sa nezahvalnošću i obezvrjeđuje formama poput „kukanja“?
Je li naš osjećaj manjka savršenstva i slabosti djelomično rezultat toga što je odgoj nas, kao djece djelovao tako jednostavno? Je li to zato što su očekivanja nekada bila manja? Nije bilo pritiska da roditelji u svemu sudjeluju, da balansiraju prehrambene navike svoje djece, da pored svojih osnovnih zanimanja budu i i nutricionisti, treneri, psiholozi, učitelji, njegovatelji itd. Bili su jednostavno roditelji.
koja je moja uloga u životu moje djece?
Moja uloga nije konstantno animiranje vlastite djece. Djeca se trebaju igrati s djecom, a mi roditelji komunicirati s odraslima. Roditelji trebaju vrijeme za sebe, ne treba im se zbog te potrebe nabijati osjećaj grižnje savjesti. Želim normalizirati otvoren razgovor o potrebama svakog od članova naše obitelji. Želim normalizirati odgoj u kojem je roditelj onaj koji postavlja strukturirane granice unutar kojih su određena ponašanja dozvoljena ili nisu dozvoljena, i to je moguće bez imperativa, uz objašnjenje svojoj djeci zašto je tome tako. Stručnjaci danas ističu kako je djeci osjećaj sigurnosti – funkcionirati unutar granica koje su im postavili roditelji. Jačala bih njihovo samopouzdanje povjerenjem da mogu donijeti neke svoje odluke, ali da pritom i snose odgovornost za svoja ponašanja. I ono što smatram da je najvažniji cilj – otvorenost odnosa roditelja i djeteta, prožetog povjerenjem. Odnos u kojem se otvoreno priča o osjećajima i onim lijepim, ali i onim ružnim, u kojem nitko neće banalizirati tuđe emocije. Odnos u kojem NE POSTOJI TABU TEMA, odnos u kojem se uči prihvaćanju i toleranciji. Odnos u kojem će se djeca osjećati sigurno.
Ali za sve to potrebni su zreli i sabrani roditelji koji ne prolaze kroz burnout zbog prevelikih i previsokih očekivanja i pritiska društva. I upravo zato, idući put kada čuješ da je nekome teško, nemoj ga ošamariti rečenicama koje sam istaknula, već poslušaj , samo slušanje je nekada dovoljno da napunimo baterije.