Ljeto je krenulo a ja još imam onaj osjećaj stresa u trbuhu. Znate, oni leptirići? E taj. A škola je završila prije skoro mjesec dana. Pitate se kako je moguće a nemam školarca. Pa čitajte dalje i sve će vam biti jasno.
Vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju u Zagrebu. Javljaju mi se roditelji čija djeca imaju poteškoća u savladavanju školskog gradiva, roditelji čija djeca imaju veliki otpor prema školi jer imaju već dijagnosticiranu teškoću, roditelji koji imaju i jedno i drugo i trebaju podršku i savjetovanje te nažalost roditelji čija djeca imaju dijagnozu anksioznih poremećaja u pubertetu.
I sva djeca koja prođu kroz moje ruke tijekom godine su i moja djeca. Tako ih osjećam i ne pristajem radit na nikakav drugačiji način.
Kada mi dođe roditelj koji je na izmaku snaga zbog škole, odmah mi je jasno da nešto ne štima. Roditelj djeteta koje uredno savladava sve školske izazove nema takav stres. I to je onaj moment: „Sit gladnome ne vjeruje.“ No ja se iskreno ne sjećam kada sam upoznala osobu koja je roditelj a da mi nisu rekli da je škola problem. Što otvara prostor za mnoge druge polemike.
Vratimo se na bitno.
Teškoće u učenju su stvaran problem.
Problem koji utječe na svaki aspekt života – od djeteta, roditelja, cijele obiteljske dinamike.
Kako? Vrlo jednostavno.
Uzmimo za primjer da ste imali dijete u predškoli i da su vam tete u vrtiću tada rekle da u nekim vještinama dijete kaska. Priprema za školu počinje puno prije same škole. Ako predvještine nisu adekvatno razvijene, ono što se očekuje u školi dijete neće moći savladati.
Adekvatan pregled za prvi razred u školi će pokazati da neke stvari nisu kako bi trebale biti. Primjerice, vama pojam glasovne analize i sinteze ništa ne znači no važno je pri učenju slova. Jer se fonem (glas) mora pretvoriti u grafem (znak na papiru). Ako dijete neko slovo ne čuje, kako će ga adekvatno naučiti i koristiti u čitanju i pisanju? Kad kažem adekvatan pregled u školi mislim na pregled koji testira sve potrebne vještine za prvi razred jer sve češće nailazim na djecu koja nisu adekvatno pregledana od strane škole. To vidim kada mi dođu na uvodni sat krajem prvog razreda i primijetim određene stvari koje nisu kako treba a trebale su se provjeriti na upisu te roditelj ni ne zna da dijete s tim ima problem. Da je pregled bio adekvatan, roditelj bi znao jer bi ih škola upozorila.
Sada kada ste to shvatili, važno je znati zašto je grafomotorika važna.
To je skup vještina koje su potrebne za pisanje, za položaj slova u crtovlje, za uredan rukopis. Ako grafomotorika ne štima to će se očitovati u jako neurednom rukopisu, slova će letjeti unutar crtovlja a vi ćete misliti da se vaše dijete samo ne želi truditi, da je lijeno.
Mogla bih ići dublje, ali ovo vam je dovoljno da bi shvatili sve što ću napisati dalje.
Masovno mi u učionu dolaze djeca koju od milja zovem djeca u „sivoj zoni“. To su djeca koja su završila prvi razred. Nazire se teškoća u učenju a dijagnoza se još ne može dobiti jer je rano. Moramo djetetu dati priliku da neke stvari sam razvije, možda mu samo treba više vremena. No većinski slučaj je taj da dijete ne razvije što treba jer je u pitanju teškoća u učenju.
Gradivo drugog razreda je za 80% teže no gradivo prvog razreda. Generalna gradacija gradiva od razreda do razreda je po meni suluda. No dobro, tko mene pita. Ja mogu samo dati podršku roditelju koji dođe sav nikakav, a podršku u sistemu nema i objasniti mu to na ovaj laički način.
Dakle, sumirajmo.
Imali ste poteškoća u vrtiću, primijetilo se da ima prostora za rad na određenim vještinama pri samom pregledu za upis u školu i na kraju prvog razreda vidite da dijete nije usvojilo što je trebalo te da se tijekom školske godine mučilo duplo više od ostale djece.
Trebate krenuti u drugi razred a dijete ima problem koji nitko ne adresira, a nema dijagnozu da bi dobilo adekvatan pristup u školi. Zato kažem da je dijete u „sivoj zoni.“
Veći je problem čak kad učitelj za dijete jako puno daje i prilagođava, a to ne kaže roditelju ili stručnoj službi. Zašto? Pa jer nitko ne adresira tu teškoću do petog razreda a onda se otkrije jer dijete od odlikaša najednom postane dovoljan. Jedino ispravno je da učitelj kaže da neke stvari ne idu kako bi trebale, da uputi dijete i roditelja stručnoj službi ili na vanjsku obradu. Da se razumijemo, učitelji zbilja imaju dobru namjeru no po mom skromnom mišljenju to je medvjeđa usluga.
I kako to utječe na sve?
Pa tako što se ne zna što ne valja, nije se našao uzrok, doma se radi, a dijete upada u frustraciju jer ne vidi rezultate. I kako onda da to dijete bude zadovoljno i kako da mu roditelj pruži podršku kad ni sam ništa ne zna? To utječe na svaki aspekt vašeg kućanstva. Najednom se svaki ručak i izlet vrti oko obveza za školu i domaćih zadaća. Ljetovanja nisu za odmor već za razmišljanja o tome što vas čeka iduće školske godine. Sada će netko reći da je sve u tome kako roditelj gleda na to. Da ocjene nisu bitne. Da bi se svi trebali opustiti i pustiti djecu da se sami bore.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zvuči kao utopija, ali ja stvarno ne znam ni jednog roditelja koji gleda svoje dijete koje je žalosno jer njegovi prijatelji sve uče s lakoćom a njemu je jako teško i da ga to ne rastužuje i da ne dobije potrebu pomoći mu. A nije da dijete ne može samo ne može na određen način.
Mogla bih o tim varijacijama na temu do sutra. Ali polako, svaki mjesec ću ovdje pisati o jednom problemu koji se javlja kako bih vam pomogla. Od mene ćete čuti samo istinu, nekad neugodnu ali ako pročitate nešto što vas zaboli, iziritira , to je vrijeme za pogled u sebe i da se pitate kao roditelj zašto vas je to zaboljelo? I to je prostor za rad na sebi.
Jer roditeljstvo je upravo to – čisti rad na sebi.
To vam kaže osoba koja nema djece. Zašto bi mi vjerovali?
To ćete saznati kroz neko vrijeme i moje priče.
Do tada, ugodno topljenje na ovim suludim temperaturama svima koji slave.
Fotografije: pexels.com
