Jedan od razloga zbog kojih volim to što sam se našla u onom trenutku na ispravnom mjestu i dobila priliku zaroniti u svijet majčinstva, osobito ovdje, ovako, online, je upravo taj što sam mogla sudjelovati u različitim projektima kojima se rade promjene. Naučila sam, iako sam drugačije odgojena, da progovorom i o onoj ružnoj strani života, mogu napraviti promjenu, pozitivnu promjenu. Svjesna sam kako postoje teme koje su neugodne, koje diraju na ona najintimnija mjesta koja čuvamo od svih, ali je potrebno pronaći snage, jer upravo tako možemo napraviti korak prema naprijed.
Jučer je to za mene bila još jedna fenomenalna inicijativa CSI.HR (centra za sigurniji Internet) i A1. Konferencija posvećena zaštiti djece na internetu. Kroz godine suradnje upravo s njima, mogle smo vidjeti kakva velika i neophodna djela oni rade. Od online edukacija za roditelje o tome kako prepoznati i pomoći svojem djetetu koje proživljava online zlostavljanje. Kako prijaviti i u konačnici, ono što je jako važno naglasiti – agresori koji se kriju iza svojih anonimnih profila nisu svjesni da na internetu nema anonimnosti i da s nekoliko klikova prijave možemo doći do njihovih imena, prezimena i suočiti ih s užasom koji stvaraju svojim žrtvama.
Nakon konferencije, pogledala sam video o Amandi Todd, djevojčici koja je počinila suicid zbog sextortiona i online zlostavljanja vlastitih vršnjaka. Da odmah objasnim sextortion je ucjenjivanje nakon što se počinitelj domogne eksplicitnih fotografija svoje žrtve. Sjećam se kada sam gledala seriju „13 razloga zašto“ i mislila kako je možda malo ipak preuveličano sve to. Međutim, nakon jučerašnje konferencije i svega što sam vidjela, čula i naučila, shvaćam kako nema više preuveličavanja. Jučer sam nešto važno naučila, otkrila, na silu otvorila oči. I voljela bih to prenijeti vama.
Prije nego krenem ispisivati izrazito teške riječi ovdje, ukratko ću reći kako otprilike izgleda kada jedno dijete upadne u krug zlostavljanja. Prvo što sam otkrila je da prosječno roditelji razgovaraju sa svojom djecom 7 minuta u danu. Poražavajuće, zar ne? Prije nego se zgrozimo, voljela bih da zastanemo i promislimo, koliko zaista, bez imalo mazanja vlastitih očiju, provedemo kvalitetnog vremena s djecom? Bez distrakcija i mobitela? Gledajući ih u oči? Slušajući ih bez bujice misli koja juri našim umom dok dijete priča? Reći ću vam ogoljeno i ponizno – pali smo na tom ispitu. Ali, nismo tu važni mi, važna su naša djeca. Jer, kome će se obratiti za pomoć? Koga će tražiti savjet? Hoćemo li primijetiti da se nešto s njima događa ako razgovaramo s njima 7 minuta dnevno?! Hoćeš li primijetiti da ti se dijete dopisuje s nekim online, dijeli svoju intimu? Hoćeš li primijetiti da tone jer ga netko ucjenjuje i traži novce? Hoćeš li primijetiti da ti dijete tone u ovisnosti? Hoćeš li primijetiti da ti dijete reže svoje tijelo, kažnjava se, ako provedeš s njim 7 minuta u danu?
Doba kada smo mi bili djeca bilo je zahtjevno, susretali smo se sa zlostavljanjem, uvredama, slomljenim srcima i pogrešnim odlukama. S nama se nije puno razgovaralo i gotovo sve je bilo tabu. Ne mogu reći jesmo li i mi razgovarali duže od 7 minuta dnevno iskreno i otvoreno s našim roditeljima, ali je vrijeme bilo sasvim drugačije. Izazovi i opasnosti su bile drugačije. Dostupnost informacija i to pogrešnih i kobnih, danas je puno veća. Sve to, što smo mi prolazili, prolaze i danas djeca. Ali ima jedna krucijalna razlika. Zlostavljanje koje proživljavaju naša djeca ne prestaje kada dođu doma.
Online zlostavljanje je konstantno. Ne prestaje. Prati te gdje god kreneš. Kamo god se okreneš, tu je, prisutno u tvom domu, u školi, na ulici, posvuda.
Kako započinje? Na društvenim mrežama, na platformama za online igranje igrica, na webcam opcijama druženja…online prijatelji, gdje ne znaš tko je iza tog profila. Ali prije nego krenem u to, naglasila bih da zlostavljanje primarno započinje u WhatsApp grupama naše djece koja imaju mobitele od ranih razreda osnovne škole. Pratite li te grupe ako ste već dozvolili da imaju vlastite mobitele? Čitate li i pratite li način komunikacije naše djece u tim grupama? Tu kreće zlostavljanje. Pred našim očima.
Nastavlja se kroz profile na društvenim mrežama, gdje naša djeca komuniciraju, baš kao i mi odrasli koji se bavimo ovim poslom, sa sasvim nepoznatim osobama. Razlika je u tome što mi znamo kada treba zaustaviti komunikaciju i znamo postaviti granice, dok naša djeca to ne znaju. A ako provodimo 7 minuta u razgovoru s njima, sigurna sam da takve informacije neće dijeliti s nama.
Prvo se sprijatelje, postanu intimni, dijele svoje misli, svoje brige (upamtite da predatori pomno prate djecu koja su povučenija i usamljenija), ti razgovori budu i zabavni, pa kada se uspostavi odnos povjerenja, traže fotografiju. I pošalješ je jednom. Amanda Todd je poslala samo jednu fotografiju svojih grudi. Naivno, usmaljeno i pogrešno. Ali, danas se djeci ne tolerira takva pogreška, jer ona za sobom povlači ogromne posljedice. Tada kreće sextortion – dječake najčešće ucjenjuju novčano (cijene variraju od 500€ na dalje), a djevojčice da šalju još seksualnog sadržaja. Ako odbiju surađivati, fotografije postanu viralne. Amanda Todd je prošla upravo to. Njena fotografija postala je viralna i društvo to nije oprostilo, a vršnjaci su okrutni i dokazuju svoju vrijednost upravo na takav način – gaženjem onoga tko je slabiji. Amanda Todd je na kraju sebi oduzela život. Društvo je okrutno kada napraviš pogrešku. To ne vrijedi samo za djecu, pa pogledajmo različite online grupe odraslih, zrelih osoba koje provode sate komentirajući, vrijeđajući, skidajući fotografije drugih osoba koje ih smetaju iz nekog, sasvim nepoznatog, razloga.
Djeca su naše ogledalo. Nemojmo se zavaravati.
Sexting – zvuči banalno, ali često završi stravično. Tako sam čula priču o djevojci koja je 2012. godine prijavila sa svojih 17 godina kako je njen bivši dečko objavio njenu video snimku online. Do trenutka kada je putem TAKE IT DOWN uspjela skinuti taj video, prošle su godine (danas je to puno brže), a do tada je video bio objavljen na 20.000 web stranica. Zato je važno da razgovaramo s našom djecom o tome zašto se takve fotografije i videići uopće ne snimaju, a kamoli dijele. Komunikacija i odnos povjerenja je broj jedan, a osim toga građanski odgoj koji postoji kao izborni predmet, a nadam se da će postati i dio obveznog kurikuluma naše djece jer o tome nitko ne razgovara.
Jučer sam naučila da postoje roditelji koji za novce izvršavaju različite seksualne radnje nad svojom djecom na zahtjev gledatelja. Zamisli, zoom aplikacija meni je bila sinonim za poslovne sastanke, book clubove… ali eto, jučer sam čula priču o ocu koji je sodomizirao vlastitu kćer putem takve platforme, live, te na zahtjev gledatelja vršio različite seksualne radnje nad njom, sve dok to nije prevršilo mjeru da je jedan od gledatelja prijavio policiji, jer je čak i za njega to bilo previše. Nedavno sam pogledala seriju „Monsters“ i shvatila kako takvi ljudi postoje.
Tko od vas još nije koristio umjetnu inteligenciju? Malo vas je, sigurna sam. Ima jako puno benefita, ali to koliko ljudski um može biti izopačen i bolestan, nema te stvari koju ne možemo potpuno uništiti i iskoristiti za najtamnije i najgore ideje. Naučila sam da umjetna inteligencija služi predatorima da kada se fiksiraju na svoju maloljetnu žrtvu, mogu stvarati porno sadržaj po svojim željama samo s jednom fotografijom te žrtve. Mogu napraviti druge fotografije, mogu napraviti video sadržaj za koji bude teško prepoznati je li stvaran ili ga je stvorila umjetna inteligencija.
Seksualno zlostavljanje djece najčešće traje godinama i najčešće se otkrije kada su žrtve odrasle osobe, pod presumpcijom da su preživjele zlostavljanje.
Posljedice seksualnog zlostavljanja? 17% postanu ovisnici, 47% pati od depresije, 52% ima anksiozne napadaje, 23% postane sklono samoozljeđivanju, 42% postane seksualno disfunkcionalno, 23% razvije poremećaj prehrane itd.
Razlozi zašto ne kažu nikome – 61% jer se srame ; 38% zbog straha ; 27% jer nisu vjerovali da će im otkrivanje istine pomoći ; 23% nije vjerovalo da će ikoga biti briga ; 21% nije mislilo da je to tako strašno što su proživjeli.
Ako se i povjere – 49% kažu roditeljima, a tu je ogroman problem jer veliki postotak roditelja ne vjeruje svojem djetetu ili zbog sramote to prikriju. Samo 1% se obrati linijama za pomoć.
Naučila sam da su počinitelji 89% osobe iz užeg kruga obitelji i prijatelja, 96% muškarci, od čega u 35% slučajeva bude više počinitelja.
Koliko seksualna zlostavljanja traju? Ovo su neke od izjava – „do moje 22. godine života“ ; „od 4te – 12te godine“ „Od mojih 20 navršenih mjeseci, pa sve do 14te godine. Tada je moj tata odselio“
Naučila sam da u Hrvatskoj veliki postotak počinitelja jesu maloljetne osobe.
Naučila sam da muška djeca rjeđe priznaju jer osjećaju ogroman sram (zahvaljujući patrijarhatu). A počinitelji ih dodatno posrame jer se nekima dječacima dogodi da imaju erekciju, pa ih počinitelj dodatno psihički pritisne krivnjom da im se zapravo to sviđa.
Sve ovo su razlozi zašto moramo o ovim temama razgovarati. Učiti i educirati sebe i našu djecu. Važno je progovarati. Naučila sam da ne smije biti tabu tema ako želimo promjenu. Naučila sam i na svojoj koži koliko je dobro progovarati i kada prokleto boli, jer time nekome možemo pomoći.
Koliko nas edukacije čeka da bismo zaštitili svoju djecu… Nisam ni zagrebala ovdje s onime što sam jučer čula. Za početak – dragi roditelji, postoji Centar za sigurniji internet kojima se možete obratiti za pomoć, postoji i telefonski broj 0800 606 606 na koji možete prijaviti online zlostavljanje. I upamtite, ne postoji anonimnost na internetu. Iza svakog imena stoji osoba do koje se može doći. Samo je treba prijaviti.
Sretna sam što postoje i firme poput A1 koje investiraju u projekte poput ove konferencije koja je meni otvorila oči.
Naslovna fotografija: pexels.com
