Koliko smo puta čule onu: „Kad se rodi dijete, rodi se i majka“? Ja znam da sam na stotine puta odmahivala rukom na tu izjavu i sve redom njoj slične, bunila se protiv ideje da će me snaći sve te „floskule o majčinstvu“, jer kako bi mene, tako „samosvjesnu, mladu, perspektivnu ženu koja dobro zna što (ne)želi“, nešto moglo iz temelja potresti i promijeniti?
Pogotovo nešto tako uobičajeno i vjekovima poznato, kulturološki i civilizacijski već milijarde puta viđeno i proživljeno, kao što je majčinstvo – jedan uobičajen izbor, logičan slijed događaja u životu mnogih žena, jedna „prirodna faza“ odraslog života. A onda kad mi se dogodilo, tada sam pala ničice pred istinom – doista, Majčinstvo je jedno od najintenzivnijih osobnih iskustava koje žena može proći.
Na tisuće je raznolikih iskustava i onih prvih osjećaja kad po prvi put vidiš to svoje malo biće. Bez želje da generaliziram (jer uvijek volim ostaviti prostor činjenici da ne mogu biti 100% u pravu kad govorim o općim stvarima), ipak vjerujem da u svim majkama započne jedan proces previranja koji redizajnira naš identitet na načine koje nikada nismo mogli zamisliti. Osobno, s dolaskom moje kćeri, osjećala sam se kao da sam se probudila u novom svijetu – i dalje prepunom ljubavi, ali i preplavljenom nekim pomalo iracionalnim strahom, kao i nekom naizgled bezrazložnom brigom, koji ti poput oblaka vise nad glavom. Sad shvaćam koliko je to zapravo u redu i neizbježno, jer kad postanemo majke, preuzimamo odgovornost za život drugog bića, što ne samo da utječe na naše moralne odluke, već i na način na koji se percipiramo. Etika brige, kako ju je definirala Carol Gilligan, naglašava važnost međuljudskih odnosa i brige za druge. Neke su majke tako spremne odreći se karijere kako bi bile prisutne u životu svog djeteta i ta odluka, iako ispunjena ljubavlju, može im donijeti i osjećaj gubitka vlastitih ambicija.
Voljela bih da društvo, prije svega najbliža okolina novopečene majke, shvati da ona nije samo ludo hormonalna i zbunjena u novoj ulozi, već da je korakom u majčinstvo zakoračila i u sam izvor dubokih i osobnih transformacija identiteta.
Često se kao majke suočavamo s pitanjem: Kako balansirati vlastite potrebe s potrebama djeteta? Čak i one najosnovnije osobne potrebe, u tim prvim danima nakon poroda, kao da padnu u drugi plan i najednom više ne spavaš kad ti je to potrebno, već samo kad imaš priliku, jedeš i piješ sve što kažu da je „dobro za bebu“, odričeš se koječega, tuširaš se brzinom svjetlosti, često povijaš sama svoje rane, ne ideš gdje želiš i kad to želiš, a možda si većinu vremena sama, jer shvaćaš – svi drugi nastavljaju sa svojom svakodnevicom, osim tebe. Upoznala sam mnoge žene koje su prošle slična iskustva i iako je svaka priča jedinstvena, na koncu ispadne univerzalna u svojoj srži – otisnule smo se na put unutar sebe, koji započinje pitanjem: Tko sam ja sada?
Za mene je „Tko“ zapravo prestalo značiti osobu, a postalo topos, jedno konceptualno mjesto i okruženje za analizu novih ideja o vlastitom identitetu. Najviše me se dojmila izjava bugarske lingvistice, filozofkinje, psihoanalitičarke i feministice Julije Kristeve, da je “majčinstvo mjesto gdje se susreću identiteti”. I doista, majčinstvo se teško može opisati bez da spomenemo i dijete, koje nas je učinilo majkom, ali ako ga već trebamo definirati kroz isključivo osobnu prizmu onda ne vidim bolju definiciju od te da nam iskustvo majčinstva osvijesti fluidnost svih naših identiteta. Kristeva nas podsjeća da majčinstvo nije samo još jedan aspekt identiteta žene, već složeni proces u kojem se različiti identiteti isprepliću – biti žena, majka, partnerica, profesionalka i pojedinac, možda se čini teže nego prije.
Ali mama, ne boj se – ova višeslojnost identiteta može stvoriti pokoji zbunjujući sukob u tvojoj nutrini, ali prigrli to kao priliku za rast i transformaciju.
Sagledaj svoje identitete kao fluidne i budi nježna prema sebi, prihvaćajući činjenicu da je moguće mijenjati se s vremenom, iskustvima i novim okolnostima, a da to ne mora neminovno značiti da si izgubila sebe. Ako se ipak tako osjećaš, otvori se umjetnosti, pisanju ili drugim oblicima kreativnosti. To može biti jedan od lijepih načina za borbu s osjećajem gubitka vlastitog identiteta unutar majčinske uloge. I sjeti se – društvo će nas uvijek pritiskati da ispunjavamo određene norme o tome kakve bismo trebale biti, ali to ne mora biti naša istina. Iako ti pritisci mogu izazvati unutarnje konflikte i dovesti te do preispitivanja vlastitih vrijednosti i identiteta, sjeti se da savršeno majčinstvo ne postoji i da nisi dužna naganjati ideal „savršene majke“.
To nije samo tvoja borba, to je teret iz dubina društvenih struktura koje često zanemaruju stvarnost života žena.
Na kraju ovog putovanja unutar sebe, važno je razumjeti da majčinstvo nije samo promjena statusa, već kompleksno iskustvo koje oblikuje naš identitet na načine koje nikada nismo mogli predvidjeti. Svaka žena koja postaje majka prolazi kroz transformaciju, suočava se s izazovima i preispituje vlastite vrijednosti, no istovremeno otkriva nove dimenzije svoje osobnosti. Prihvaćanjem fluidnosti naših identiteta i njegovanjem kreativnosti, možemo pronaći ravnotežu između brige za druge i brige za sebe. U tom procesu, ne zaboravimo da savršenstvo ne postoji – ono što je važno jest da budemo autentične, otvorene za promjene i nježne prema sebi. Naša priča nije samo individualna; ona je dio šireg narativa o ženama i njihovim nevidljivim borbama. Na kraju, biti majka znači prihvatiti složenost života i naučiti voljeti sebe, baš onakve kakve jesmo.
Fotografije: pexels.com
