Sram.
Što si prvo pomislila kad si pročitala tu riječ? Sramiš li se svog srama, odnosno stvari zbog kojih se sramiš? Ljudi su toliko slojevita bića sa cijelim spektrom emocija, svaka od njih nam nešto govori, a koliko ćemo čuti što točno, ovisi samo o nama.
Daješ li sebi dozvolu za sramoćenje?
Jesi li znala da se u 75% slučajeva uopće ne osramotimo (prema nekom objektivnom razumijevanju javnog sramoćenja), nego predviđamo i brinemo što drugi ljudi misle o nama, što pričaju o nama, gotovo smo sigurni da je nešto u negativnom kontekstu, dok se drugi zapravo bave svojim životom. Bave se svojim problemima, pokušavaju rješavati svoje izazove ili pak najčešće razmišljaju što drugi (uključujući i tebe) misle o njima.
Međutim, znam da je teško oteti se tog prvog dojma i brige što će drugi reći, što će misliti o nama, kakvi smo sad ispali, kakav smo loš dojam ostavili, jesu li nas dobro razumjeli, zašto smo ostali bez riječi ili se nečega nismo mogli sjetiti. Brinemo zbog najrazličitijih stvari. Od toga da odlazimo prerano/prekasno spavati, ne brinemo dovoljno o sebi, sram nas je tražiti svekrvu da pričuva dijete dok mi odemo frizeru/na nokte/masažu/spoj s mužem/čitamo knjigu, sram nas je ako netko vidi da nemamo rezervnu pelenu, slučajno nismo uzeli vodu i hranu u park, dijete se ozlijedilo dok smo pazili jer ne možemo (i ne trebamo) sve spriječiti…
Savršenstvo ne postoji.
Postoji ljudskost.
Postoji vjera da će ipak sve biti dobro.
Postoje greške iz kojih najčešće učimo puno toga, ali prerijetko naučimo da savršenstvo ne postoji. Ne postoji savršena mama, savršena supruga, savršena žena, savršena poduzetnica. Nema takve.
A mi i dalje želimo dostići neku sliku savršenstva koji smo stvorile u svojim glavama niti ne znajući da je “savršena” i u isto vrijeme nedostižna.
Pa krenemo sumnjati u sebe. Kriviti se jer samo se tebi to može dogoditi, samo si ti takva, loša, ne razmišljaš, ne pripremiš se, ne predvidiš.
Pa se sramimo same sebe i svojih postupaka. Posebno ako dobijemo neku poruku izvana koja to potvrđuje, odnosno ako mi mislimo da potvrđuje. A često je i dobijemo jer naš mozak je toliko pametan da traži potvrdu onog o čemu mislimo, a ako mu zadamo takav zadatak, sigurno će i to odraditi za nas pa ćemo naći sve dokaze da nismo dovoljno dobra mama, supruga, prijateljica, poduzetnica, mentorica, zaposlenica, šefica i da se trebamo kriviti iz raznih razloga i osjećati sram.
Kristalno jasno se sjećam dvije situacije kad sam se osjećala kao loša mama zbog zaista banalnog razloga kad je moja djevojčica imala par mjeseci – nisam uzela vlažne maramice u park i nisam imala čistu pelenu u bolnici. U ta dva, zaista minorna slučaja sam se sramila. A čega? I zbog koga? Srce mi je toliko jako kucalo, sjećam se kako mi je vrućina zapljusnula glavu i osjećala sam čisti sram. Onaj koji govori „nisam dobra mama“. Poznato? Znam da i ti imaš takvih situacija.
Pa sam krenula učiti otpuštati. Kasnije je došlo toliko drugih mogućih trenutaka za sram, sramoćenje, kao i za krivnju s kojom sam se sve lakše nosila i uspjela ju staviti pod kontrolu. Da nisam, u ove sad skoro četiri godine puno puta bih se osjećala kao najgora mama na svijetu. Sada znam drugačije.
I da, one sve gore nabrojane stvari mogu u nama probuditi krivnju i ponekad sram. To samo znači da smo žive, da smo samo još jedno ljudsko biće. Da nam nije svejedno, čak naprotiv, da nam je jako stalo da to sve izvedemo dobro.
Razlika između sramoćenja, srama i krivnje
Krivnja nam pokazuje put kojim želimo ili ne želimo ići i smijemo se osramotiti putem. Osjećamo krivnju zbog nekog svog ponašanja, a osramotiti se (u nekom trenu) je puno drugačije od osjećati sram u dubini svog bića. Kad krivnja prijeđe u sram zbog onoga što jesmo, tada postaje destruktivna za nas.
Ako se maknemo od majčinstva, sigurna sam da ćemo naći još hrpu stvari zbog kojih smo se osramotili. Nešto smo krivo rekli, spotaknuli smo se, pali smo u javnosti, ruž nam je zamrljao zube, nismo uzeli maramice koje nam hitno trebaju, nastavi svoj niz…
Vjerujem da se ponekad još uvijek, u takvim trenucima, osjećaš kao malena djevojčica koju odrasli gledaju ispod oka. Zapravo i probudiš sjećanja kad se upravo to i dogodilo, pa koriš samu sebe da si trebala bolje. Tu se opet uvuku naša očekivanja od samih sebe koja su često nerealna (u tom trenutku).
Sramimo se i zbog toga što se bojimo zauzeti za sebe, sramimo se jer što će drugi reći, posebno ako želimo reći nešto što odskače od drugih, pa onda opet dolazi sram jer smo nešto rekli, a nije prošlo kako smo htjeli ili pak jer nismo rekli, a htjeli smo.
Sramimo se kad trebamo/želimo tražiti pomoć. Odrasle smo u narativu da snažne žene sve mogu same, nerijetko dobijemo upravo takve poruke. Moje klijentice mi često govore da im mame, svekrve i muževi govore nešto poput ovoga: „kako sve druge mogu, a ti ne možeš“, „sve druge mame same i kuhaju i brinu o bebi, samo ti nešto prigovaraš“, „kako sam ja mogla sve sama, ti samo kukaš“ i slične.
I onda, čak i kad tražimo jednom pomoć, odustanemo, kažemo da ćemo ubuduće sve SAME jer tako je LAKŠE. No, je li zaista ili moramo mijenjati narativ u kojem živimo?
Kako god okrenemo, sram je naš osjećaj koji dolazi zbog toga što određenu situaciju tumačimo kao nepovoljnu za nas. To je naše tumačenje proizašlo iz naših (ili tuđih) iskustava. Sram kao i krivnja nam može puno toga poručiti, samo ako nas ne krene uništavati iznutra. A tu nastupa rad na sebi. Tu nastupa oslobađanje.
O temama osobnog razvoja na tjednoj bazi pričam bez floskula, bez cenzure i sasvim iskreno i pitko na svom newsletteru. Znam da želiš biti u mojoj zajednici pa sam ti pripremila i poklone dobrodošlice, osim dva vodiča (Tri lekcije za sretniji brak i Vodič za brigu o sebi) preuzmi najnoviju meditaciju za vraćanje osjećaja mira.
Link za besplatno preuzimanje je OVDJE.
Do tada, šaljem zagrljaje!
Iva
Foto: unsplash.com
