Svi se prije ili kasnije u životu susretnemo sa smrću. U konačnici i mi sami idemo prema njoj. Neki od nas, dožive gubitak u mlađoj dobi dok se drugi sretnici tek susretnu s njime kad postanu odrasli.
Za mene je prva smrt bliske osobe bila u srednjoj školi. Voljeni djed je nakon nekoliko tjedana intenzivne skrbi i boravka u specijalnoj bolnici za kronične bolesti umro, a ja sam vijest primila za vrijeme nastave u Zagrebu pa sam provela vožnju u tramvaju i dva autobusa plačući. Točno pamtim kako sam sjela na zadnja sjedala u busu i cvilila potiho plačući, ne bi li me slučajno tko vidio.
Iste te godine preminula su još dva člana uže obitelji pa sam ju i zato dugo smatrala kao najgorom u životu. Desetak godina kasnije, već sam krenula raditi, razbolio mi se drugi djed no uspio je „kupiti“ još nekoliko godina kvalitetnog života operacijskim zahvatom i radioterapijom, ali kad je smrt došla po njega isto je bilo izuzetno bolno prihvatiti tu činjenicu i nositi se s gubitkom. Uslijedilo je još smrtnih slučajeva u mojoj široj obitelji, ali sam ja uspjela isprocesuirati iste, a za sljedeću smrt me nitko nije mogao pripremiti.
Moj otac je imao nekoliko kroničnih dijagnoza koje su utjecale na njegovo opće zdravlje i život, a primarna dijagnoza šećerne bolesti, poznata kao tihi ubojica, sporo ali sigurno oštećuje periferne živce, vid i druge organske sustave te je tako i njemu oštetila osjet u nogama. Posljedično je teže hodao i pao nekoliko puta, a pandemija korona virusa je kretala skoro u istom razdoblju. Njegovo se zdravstveno stanje pogoršavalo iz mjeseca u mjesec te je nakon hospitalizacije i nekoliko rehabilitacija izgubio nade za oporavkom te se prepustio sudbini.
Ja sam u to vrijeme bila trudna s blizankama te sam znala kako je smrt neizbježna i da ga čeka, ali kad se dogodila bila je nemilosrdna i bolna, kako za cijelu obitelj tako i za mene u 34. tjednu trudnoće.
Isplakala sam neko kratko vrijeme kad mi je mama javila da je umro, ali si nisam dozvoljavala isplakati dušu jer sam se bojala preranog poroda. Doslovno sam odradila pogreb i još se u nekoliko navrata isplakala kratko, no ne u potpunosti. Začahurila sam bol gubitka duboko u sebi te ona sada povremeno izlazi na vidjelo. Periodično, u trenucima slabosti, kad sam sama s djecom i preplavi me osjećaj nemoći i umora, sjetim se tate pa onda i zbog njega plačem. Kad naiđem na neku fotografiju, ako imam vremena plačem. U psihoterapiji plačem jednom mjesečno, a katkad se i usred fizičke boli prisjetim gubitka te plačem još više.
Žalosno je što još nisam prošla kroz gubitak.
Čak i jesam poricala, ali nisam bila ljuta niti depresivna. Ja to jesam prihvatila no priznajem da ipak ne živim u miru s njegovim odlaskom. Ipak vjerujem kako će vrijeme zacijeliti rane, a u obitelji ga se uvijek sjetimo po dobrome.
Zašto ovo sve pišem, dvije godine nakon što nas je napustio? Zato što dugo želi izaći van, a pisanje na mene djeluje terapijski. Zato što, kad već imam javni prostor, želim ga iskoristiti u najboljem mogućem smislu, a to je da pomognem nekome. Nisam sigurna hoće li čitanje mojih misli ikome pomoći, no barem meni jest.
Fotografije: unsplash.com; privatna arhiva autorice
