Ponekad imam osjećaj kako se danas senzorna integracija spominje svugdje i u svakom kontekstu. Nakon godina rada sa bebama i djecom, osobno sam imala priliku uvjeriti se kako senzorna integracija nije moda i kako ono o čemu sam učila, ono o čemu sam do tada poučavala roditelje ima smisla. Moj prvi dječak brzo nakon rođenja davao je znakove senzorne preosjetljivosti stoga smo od najranije dobi itekako primjenjivali sve smjernice potrebne za smanjenje izazova vidljivih u spavaju, kretanju i samoregulaciji.
Već od prvih trenutaka života, zapravo još dok je dijete u majčinom trbuhu, počinje se razvijati senzorna integracija – proces u kojem mozak prima, obrađuje i povezuje informacije koje dolaze iz naših osjetila.
Senzorna iskustva počinju još u trudnoći
Mnogi roditelji iznenade se kad saznaju da dijete u maternici već čuje, osjeća pokrete i reagira na dodir. Zvuk majčinog glasa, ritam njezina disanja, kretanje i ljuljanje tijekom dana, sve su to prvi „signali“ koje beba prima i koji pomažu u oblikovanju njezina mozga. Isto tako, dokazano je kako kretanje majke tijekom trudnoće pozitivno utječe na motorički razvoj bebe s obzirom na pozitivan utjecaj na vestibularni sustav, sustav za ravnotežu.
Prve godine života – vrijeme intenzivnog učenja kroz osjete
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nakon rođenja, svaka nova situacija i iskustvo potiču razvoj senzorne integracije.
Redovita stimulacija orofacijalnog područja, izloženost različitim teksturama i dovoljno prostora za istraživanje pozitivno utječu na početak dohrane. Često me roditelji pitaju kako moja djeca jedu sve, isprobavaju novu hranu i najčešće sudjeluju aktivno u obrocima. Međutim, s obzirom na to da imam dvoje potpuno različite djece, mogu na osobnom primjeru potvrditi kako izloženost podražajima i smislena priprema za dohranu poticanjem senzornih sustava imaju značajan utjecaj na uspješnost hranjenja.
Izloženost kontrastnim bojama, različitim taktilnim površinama, teksturnim grickama, pa i pokretu poput ljuljanja – sve su to poticaji koje možemo nuditi bebama od najranije dobi. Tako dijete uči razumjeti sebe i svijet oko sebe. Prvi sustav koji se razvija u majčinu trbuhu je taktilni sustav, a upravo taj sustav najviše se i aktivira prilikom poroda i u prvim tjednima života kada je dijete najčešće u bliskom kontaktu s roditeljem.
Kako dijete raste, igra postaje najvažniji način senzornog učenja. Penjanje, trčanje, ljuljanje, igra u pijesku, modeliranje plastelinom ili šetnja bosih nogu po travi, sve te aktivnosti pomažu mozgu da uči kako uskladiti pokrete, održati ravnotežu, planirati radnje i smiriti tijelo kada je uzbuđeno.
Kada senzorna integracija nije usklađena?
Kod neke djece mozak te informacije ne uspijeva dobro „posložiti“. Dijete tada može biti preosjetljivo (npr. smeta mu glasna buka, ne voli određene tkanine, izbjegava fizički kontakt) ili nedovoljno osjetljivo (traži stalno kretanje, snažne podražaje, ne reagira na bol ili dodir). Takve senzorne poteškoće mogu utjecati na pažnju, ponašanje, spavanje ili socijalne odnose. Najčešće se, uz spavanje, prvi znaci izazova senzorne integracije uočavaju tijekom dohrane kada dijete odbija određenu hranu, ne želi dirati hranu, ne može sjediti mirno u hranilici.
Naš dječak s početka teksta oduvijek je zahtijevao snažnije senzorne poticaje kako bi tijelo bilo regulirano i kako bi mirno mogao sudjelovati u aktivnostima spavanja, hranjenja, igre u većoj skupini djece. Čvrst zagrljaj, snažno ljuljanje, grublje igre i dugotrajniji boravak na zraku bili su naši recepti za umirivanje koje danas sa njegovih pet godina sve rjeđe moramo primjenjivati jer se njegov sustav samoregulacije s vremenom naučio nositi se s podražajima.
Važno je znati da senzorna integracija nije „vještina koja se jednom nauči“ – ona se neprestano razvija kroz djetinjstvo, a roditelji imaju veliku ulogu u tom procesu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako roditelji mogu pomoći?
Roditelji mogu podržati razvoj senzorne integracije kroz svakodnevne, jednostavne aktivnosti poput uključivanja u kućanske poslove, igre na otvorenom, dozvolom za prljavim rukicama i stopalima. Dodir, zagrljaj i blizina nezamjenjivi su u umirivanju prestimuliranog djeteta, a vrijeme bez ekrana danas je ključno kako bi mozak imao priliku doživjeti i obraditi stvarne podražaje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ako roditelji primijete da dijete ima poteškoće s obradom osjeta ili reagira „drugačije“ na okolinu, dobro je potražiti savjet stručnjaka za senzornu integraciju (najčešće radnog terapeuta). Ranim prepoznavanjem i podrškom dijete može naučiti bolje razumjeti svoje tijelo i okolinu, te razvijati se u skladu sa svojim potencijalima.
Zaključno
Senzorna integracija nije samo stručan pojam nego način na koji dijete uči živjeti u svijetu. Počinje još u trudnoći, razvija se kroz igru i pokret, i čini temelj svakog učenja, pažnje, emocije i odnosa. Kada dijete ima dovoljno prilika za istraživanje kroz osjetila, ono ne gradi samo sposobnosti, nego i sigurnost, samopouzdanje i radost u učenju.
Fotografije: pexels.com
