U zadnje vrijeme po Instagramu mi iskaču objave poput “Zašto moje dijete neće vjerovati u Djeda Mraza? ”. I to je potpuno u redu. Muž i ja smo oboje ateisti, većina naših prijatelja i poznanika su vjernici. I to je sasvim ok. I “slavimo” Božić jer volim taj osjećaj topline, euforije, okupljanje, druženje i, nećemo se lagati, poklona i dobre klope. Znaš ono, kad barem tih nekoliko dana veselja i slavlja ne moraš misliti još i na kalorije, potrošene pare i doprinose na sredini idućeg mjeseca.
Ali postoji nešto što me smeta u cijeloj ovoj “Djed Mraz/Božićnjak” priči. Budimo realni, Božić je odavno postao komercijalizirani blagdan, htjeli to priznati ili ne. No ako djeci uskratimo Djeda Mraza već u startu, ako im uzmemo tu malu, meku, toplu magiju u kojoj je sve moguće…što nam zapravo ostaje?
Jer iskreno, pravi smisao Božića se već davno izgubio, ali malo čuda i dječje fantazije još uvijek ga drži na životu.
Ne kažem da sam u pravu. Razmišljam naglas. Samo se pitam, ako već toliko glasno rušimo Djeda Mraza jer je “nepotrebna laž”, zašto onda ne bismo za Božić djeci poklanjali samo jabuku pod bor, kao nekad? Možda čokoladu. Nema ništa loše u tome, naravno. Ali fascinantno mi je kako se oko nečega tako bezazlenog stvori atmosfera u kojoj se mi koji ga “čuvamo” osjećamo kao da smo pojeli govno, jer će naše dijete navodno biti delulu do neke određene dobi.
Mišljenja sam da djeca puno prije nego im kažemo znaju da mama i tata kupuju poklone. Nisu glupa. Samo uživaju u igri. Dopuštaju si vjerovati. Dopuštaju si zamišljati. I ta mašta, ta iskra, taj “što ako”… to je nešto što ja želim njegovati.
I onda shvatim nešto još dublje: cijela ta rasprava nevjerojatno podsjeća na jednu drugu, puno ozbiljniju, koja se u ovoj zemlji neprestano vrti. Pobačaj.
Dvije teme koje nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su savršeni primjer iste pojave: moraliziranja, tuđih nosova u tuđim životima, dijeljenja ljudi na dobre i loše, “ispravne” i “neispravne”. U oba slučaja radi se o istom starom društvenom prijatelju – licemjerju.
Jedan dan smo svi jako zabrinuti jer će dijete vjerovati u Djeda Mraza. Drugi dan smo isto tako glasni oko toga što neka žena smije ili ne smije raditi sa svojim tijelom. A zapravo, ni jedno ni drugo nisu ničiji posao.
Ateisti nisu bez duše. Naprotiv. Ponekad mislim da imamo možda čak više empatije nego oni koji najglasnije propovijedaju.
Nisam bila u situaciji u kojoj bih morala birati, i nadam se da nikada neću biti, ali želim znati da ta mogućnost postoji. Za mene, za tebe, za bilo koju ženu koju sutra mogu zadesiti najgori mogući scenariji.
I jednako tako, želim znati da Djed Mraz smije ostati. Za sanjare. Za one koji žele pobuditi maštu, znatiželju, kreativnost. Za djecu koja pitaju kako će Djed Mraz doći kad nemamo dimnjak. Za trenutke u kojima im se oči rašire jer “možda je baš sad prošao”. Djeca trebaju biti djeca.
I zato…
Jednako sam dobra mama i kad navečer poljubim svoje rođeno dijete za laku noć, iako se zalažem za pravo na pobačaj.
Jednako sam dobra mama i kad pod bor stavim poklon “od Djeda Mraza”, iako znam da je taj djedica plod mašte.
Dobro roditeljstvo nikad nije stajalo na strani bilo koje politizirane rasprave.
Dobro roditeljstvo je ljubav, sigurnost i izbor.
A ja biram i pravo na izbor i pravo na čaroliju.
*Stavovi izneseni u ovom tekstu osobni su stavovi autorice i ne moraju se podudarati sa stavovima redakcije. Portal omogućuje prostor za slobodu izražavanja i razmjenu različitih mišljenja.
Fotografije: pexels.com
