U zadnje vrijeme po Instagramu mi iskaču objave poput “Zašto moje dijete neće vjerovati u Djeda Mraza? ”. I to je potpuno u redu. Muž i ja smo oboje ateisti, većina naših prijatelja i poznanika su vjernici. I to je sasvim ok. I “slavimo” Božić jer volim taj osjećaj topline, euforije, okupljanje, druženje i, nećemo se lagati, poklona i dobre klope. Znaš ono, kad barem tih nekoliko dana veselja i slavlja ne moraš misliti još i na kalorije, potrošene pare i doprinose na sredini idućeg mjeseca. Ali postoji nešto što me smeta u cijeloj ovoj “Djed Mraz/Božićnjak” priči. Budimo realni, Božić je odavno postao komercijalizirani blagdan, htjeli to priznati ili ne. No ako djeci uskratimo Djeda Mraza već u startu, ako im uzmemo tu malu, meku, toplu magiju u kojoj…
od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo
03:15, božićno jutro. Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi. U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv. Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže. Rodit ću. Nisam…
majka. poduzetnica. i sustav koji me natjerao da biram.
Kad sam ostala trudna, mislila sam da znam u što ulazim. Imala sam plan. Imala sam poslovni plan, roditeljski plan, plan kako će sve funkcionirati. Jer sam svoj šef, zar ne? Jer ako to mogu druge mame – mogu i ja. Ali nitko ti zapravo ne kaže koliko ćeš puta gutati suze dok ti beba spava, koliko ćeš puta preispitivati sve – od svojih odluka do vlastite vrijednosti. Ovo je moj pokušaj da stavim sve na papir. Možda da si olakšam. Možda da znaš da nisi sama. 14:30. Gledam šalicu hladne kave koju pokušavam popiti još od 7:40. Šalicu na kojoj piše “Best mom ever” i ne znam bih li se smijala ili plakala. Sjedim na podu pored tada tromjesečne bebe koja se bezbrižno igra u baby gymu dok mi…
mama je uvijek dobro
…jer svi pitaju kako je beba, nitko ne pita kako je mama “Što, pa trebaš se samo brinuti za dijete. To ti je jedini posao. Lako je tebi, pogledaj mene…” I onda krene ono poznato ja, ja i samo ja koja ljubim sliku svoju i hvale me samo usta moja. Tako nekako je krenuo put u moje majčinstvo i zaprepaštena sam kad vidim količinu nerazumijevanja koje dolazi od žena koje su također majke. Majčinstvo nije za svakoga isto i ne dolazi s uputama. Iako, moram priznati, za sebe mislim da sam se i više nego dobro snašla u ulozi novopečene majke. Ušla sam u nju spremna na sve što me čeka i bez straha. Onako, momački i junački. Ali… Kod mene ništa više ne ide prema planu. Kakav će mi…
