Kad sam ostala trudna, mislila sam da znam u što ulazim. Imala sam plan. Imala sam poslovni plan, roditeljski plan, plan kako će sve funkcionirati. Jer sam svoj šef, zar ne? Jer ako to mogu druge mame – mogu i ja. Ali nitko ti zapravo ne kaže koliko ćeš puta gutati suze dok ti beba spava, koliko ćeš puta preispitivati sve – od svojih odluka do vlastite vrijednosti. Ovo je moj pokušaj da stavim sve na papir. Možda da si olakšam. Možda da znaš da nisi sama.
14:30. Gledam šalicu hladne kave koju pokušavam popiti još od 7:40. Šalicu na kojoj piše “Best mom ever” i ne znam bih li se smijala ili plakala. Sjedim na podu pored tada tromjesečne bebe koja se bezbrižno igra u baby gymu dok mi laptop gori na koljenima u pokušaju da završim taj jedan mail koji sam započela tri sata ranije. Raščupana, s izrastom do Zagreba, u pobljucanoj majici i gaćama jer nisam stigla ni zube oprati… u totalnom kaosu, na rubu sloma i pitanja – jesam li stvarno najbolja mama ikad? Najbolja žena? Domaćica? Poduzetnica?
Majka i poduzetnica. Dvije riječi koje mi iskaču iz svakog kutka Instagrama još otkako sam ostala trudna.
Živjela sam u balončiću iluzije da će sve to biti super jer sam girl boss. Ako mogu druge mame, mogu i ja. I onda pljuska. Veća od Texasa.
Od primanja zbog kojih nisam morala razbijati glavu do onih na porodiljnoj zbog kojih sam doslovno brojila cente – došla sam do toga da sjedim s kalkulatorom u ruci i panikom u grlu, pitajući se hoću li moći podmiriti sve obveze kada otvorim pristigle račune. Naknada za mame poduzetnice je takva pljuska i sramota da se još uvijek oporavljam od tog poniženja i sažaljivog pogleda HZZO djelatnice. Da, nešto su ju podigli, ali to je i dalje daleko od dovoljnog za život. A znamo da dijete košta. Puno više nego što se priča. Samo pelene i hrana – 200 do 300 eura. Gdje je sve ostalo?
I ne daj Bože da se požališ.
Prva rečenica je – imaš muža koji zarađuje. Imam. I hvala mu. Ali zašto bih ja automatski trebala postati “trošak” na njegovim leđima?
Da sam to htjela, pila bih koktele na jahti i ne bih sada ovo pisala. I to je sasvim u redu. Ali nisam. Želim sama. Država kaže sljedeće: ako si samozaposlena, a rodiš – moraš staviti obrt u mirovanje. Ne smiješ fakturirati, jer time kršiš zakon. A kao nagradu za to što si uredno punila proračun, rodila dijete i nastavila živjeti pošteno – dobit ćeš 400 do 500 eura mjesečno. Ovisno o mjesecu. Neki mjeseci su “dobri” – dobiješ 500. Neki te dovedu do ruba suza jer si dobila jedva 420.
I što? Prekidam porodiljni nakon 70 dana Edgarovog života i vraćam se poslu. Nespremna. Emotivno, fizički i psihički. Premda imam divne klijente, pritisak je ogroman. Pokušavaš zadovoljiti sve – dijete, muža, kuću, posao. Rastežeš se k’o žvaka, dani ti traju po “48 sati”. Buđenje u 8, spavanje u 4 ujutro.
Zove me frendica baš taj dan i pita: “Kako si?” Velim: “Tako da će pasti još jedan članak za Supermame. Sve ono što ja nisam.”
Preispitivanja su najgori dio. Toliko intenzivne misli da se pitam kako još uopće stojim. Ta anksioznost, taj tihi stres koji grize iznutra, koji te čini nevidljivom u vlastitom životu.
Kad čujem “mama poduzetnica”, uglavnom mi se povraća. Ne jer ne cijenim druge žene – dapače. Već jer znam koliko boli ta etiketa kad si sama, nenaspavana i sustav ti dahće za vratom.
Moj dan izgleda ovako: buđenje – beba – spremanje kuće dok spava – ponovno beba – apartmani (turistička smjena) – posao – beba – uspavljivanje – možda serija? Ma ne, idem raditi. Fali kuhanje, znam. Muž kuha. Zvuči “wow” kad to prepričaš sa smiješkom, pa svi kažu “ti si čudo, kako sve stižeš bez
pomoći!” A istina? Obitelji su nam u Zagrebu. Preselili smo se u Istru i sretna sam zbog toga – ali ponekad mi fali samo tih tri sata mira. Tri sata da odradim posao kao čovjek, da ne pišem strategije i oglase s knedlom u grlu u 3 ujutro.
Nisam stigla biti supermama poduzetnica. I ne želim da me moje dijete pamti kao mamu zalijepljenu za ekran.
Ne želim propustiti njegovo prvo “sve” jer sam tipkala izvještaj ili rješavala kampanju. Da, zvuči lijepo reći: “Moja mama je vodila firmu i podizala mene.” Ali ja bih radije bila prisutna mama. Pa makar i pod cijenu klijenata. Posla. Ambicije.
Najviše boli kad shvatiš da sve radiš pošteno – i da si opet j*bena stranka.
Prebrzo sam se vratila. Tri mjeseca nakon poroda nisu dovoljna da se resetiraš, iscijeliš, privikneš. Nisu. I ovo ne pišem jer mi je teško ili jer tražim suosjećanje. Ovo pišem sebi i tebi kao podsjetnik da savršenstvo ne postoji. Barem ne u ovim malim, ranjivim, dragocjenim mjesecima bebina života. I znam da nas ima još. Mama koje nemaju luksuz porodiljnog. Koje nemaju vrijeme. Koje nemaju izbora.
Danas ti nemam motivacijsku poruku za kraj. Samo strah koji želim podijeliti. Strah koji me ždere i ne da mi spavati.
Nikad prije se nisam ovako osjećala. Nikad prije nisam imala strah da me jednoga dana više neće biti. A sada ga imam. Pere me nekim danima da ne mogu disati. Muka mi je i povraća mi se. Tim danima samo plačem. Jer gledam to svoje veliko plavo oko dok mi se u glavi bore svjetovi između
savršena i očajna.
Ja samo želim biti sa svojim djetetom. Ovim. I svakim idućim. Želim sve najljepše uspomene. Živjeti i proživjeti da im u sjećanju ostanem ja. Mama. Koja ih je vodila na sladoled. Plesala i skakala. Igrala se. Ljubila i mazila. Ne mama za laptopom i telefonom. Ne ljuta i iscrpljena mama koja se morala vratiti s
porodiljnog jer će izgubiti sve za što je godinama radila. I ne znam kako da si pomognem.
Dobro sam. Pa sam loše. Pa se podignem. Pa opet potonem. Prolazi li ovaj strah ikada?
Strah od nedovoljno vremena. Strah od vremena koje teče i s kojim se boriš dok jedva uzimaš dah u utrci koju ne možeš pobijediti? Kako ugasiti mozak? Jesam li uistinu… best mom ever? Ako me negdje sretneš raščupanu, s hladnom kavom u ruci i osmijehom koji jedva držim, znaj da je to moj način da izdržim. Da učim. Da balansiram. Da pokušavam biti dovoljno dobra – sebi, svom djetetu, svom poslu. Ne tražim savršene dane. Tražim one iskrene. One u kojima sam stvarno tu. Sa svojim djetetom. Sa sobom. S istinom. I možda, samo možda… to je dovoljno da budem best mom ever.
