…jer svi pitaju kako je beba, nitko ne pita kako je mama
“Što, pa trebaš se samo brinuti za dijete. To ti je jedini posao. Lako je tebi, pogledaj mene…” I onda krene ono poznato ja, ja i samo ja koja ljubim sliku svoju i hvale me samo usta moja.
Tako nekako je krenuo put u moje majčinstvo i zaprepaštena sam kad vidim količinu nerazumijevanja koje dolazi od žena koje su također majke. Majčinstvo nije za svakoga isto i ne dolazi s uputama. Iako, moram priznati, za sebe mislim da sam se i više nego dobro snašla u ulozi novopečene majke. Ušla sam u nju spremna na sve što me čeka i bez straha. Onako, momački i junački.
Ali…
Kod mene ništa više ne ide prema planu. Kakav će mi biti danas raspored? Ne znam, pitaj bebu. Možda ću stići sve, možda ništa. Bavim se njime 24/7. Smišljam razne aktivnosti za vrijeme budnih prozora jer ne želim da mu ekrani odstrane mozak. I to je jedino pravilo koje imam za njega, ali o tome drugom prilikom. Nahrani, okupaj, presvuci, animiraj, promijeni pelenu, uspavaj, pjevaj, pleši, glumi dvorsku ludu. Pa sve ispočetka. Svaki dan. Cijeli dan.
Ponekad stvarno pomislim da će mi život proći u čišćenju, bljucanju i mijenjaju pelena. A tek mi je prvo.
A želim ih još barem dvoje. Jer to je tako slatko. I naporno. I najljepše na svijetu. Izluđujuće (iako je stvarno dobra beba i sve su noći prospavane). Zabavno. Cijeli miks osjećaja u jednoj sekundi. Minuti. Satu.
Sve zaboraviš u jednom osmijehu. I povratiš sve u jednom silovitom plaču. Dok po ne znam koji put presvlačiš pobljucani bodi.
Nego, kako je mama?
Pa mama je super. Evo, baš se probudila u 5:30 da nahrani bebu i promijeni pelenu. U međuvremenu se razbudila dok je beba nastavila slatko spavati. Nešto ju je migrena uhvatila, ali već 3 sata pjeva, pleše, skače, radi jednu vježbu, drugu, treću…prebacuje iz gyma na ruke, s jedne strane na drugu, hoda, nosi, uspavljuje. Gle, napokon beba spava. Uspjela je počistiti kuću, onako, tek toliko da izgleda kao da ima kontrolu nad stvarima. Oh, zar si se već probudio? Ponovno, mama glumi dvorsku ludu. Ponovno beba spava. Mama bi mogla nešto i odraditi. Huh, zar su već 23h?
“Da, da, nego, kako je beba, što radi?”
“Oprostite, pitali ste kako je beba? …beba je izvanredno, evo spava…”
Zapravo, čini mi se kad si mama da…samo sjediš i gledaš to dijete kako spava. Ajme, najjednostavniji posao na svijetu! Bebe napredne pa se same brinu o sebi dok mame hlade j*…baš super.
I još ako si sretnica pa imaš “mirno” dijete – e onda si stvarno bezobrazna ako se žališ. Kao ja.
Mislim, što bi tek one rekle koje imaju “živahne”? One ne spavaju po cijele noći, ne znaju kad su zadnji put pojele topli obrok, a ti se usudiš reći da ti je teško? Daj, ne prenemaži se.
Ali znaš što? Teško mi je.
I nije me sram to reći. Jer ovo što radim je posao. Cjelodnevni, emocionalni, fizički, mentalni izazov. Nema smjene. Nema pauze. Nema “idem na kavu da dođem k sebi”. I sve to radim s osmijehom jer to maleno biće me treba. Potpuno. Bezrezervno. I ne zna drugačije.
Ali mama… mama ponekad treba samo jedno jednostavno pitanje:
“Kako si ti?”
Ne da se jadanjem natječemo, božemesačuvaj, nego da zna da nije sama. Da ima pravo na umor. Na frustraciju. Na trenutak slabosti. Na suze. I na tišinu.
Mama treba da netko kaže:
“Znam da ti je teško. I znam da se trudiš. I radiš to odlično.”
Jer, istina je, nisam uvijek “ok”. Ponekad mi dođe da odem u kupaonicu i zaključam vrata samo da budem minutu sama. Da udahnem. Da ne odgovaram na plač, ni na lavež, da me nitko ne vuče, da me ne treba.
I ne, ne bih mijenjala ovo za ništa na svijetu.
Ali da, ponekad samo poželim da netko vidi i mene.
Jer i ja sam beba. Jedna velika beba koja uči ispočetka. Kako biti majka. Kako biti žena. Kako ostati ja – negdje ispod svih tih slojeva pobljucanog mlijeka, pelena i “beba te treba”.
Nije lako. Ali vrijedi. Svake sekunde. Samo… ponekad, stvarno, pitajte i kako je mama.
Mama nije samo mama.
Mama je i žena. I prijateljica. I partnerica. I netko tko je imao snove prije nego je postala nečija sve.
I još uvijek ih ima. Samo su trenutno na pauzi dok netko drugi sanja snove u njenom naručju.
Nekad se pogubi između svih tih uloga, ali svaki dan ustane. Svaki dan daje sve. Ponekad i ono čega više nema. I to je snaga. Ne ona koja viče, nego ona tiha. Neprimjetna. Koja grli, nosi, diše za dvoje.
Sljedeći put kad pitaš kako je beba – pitaj i kako je mama. I slušaj. Možda ti neće reći sve, ali će znati da si pitao. A to nekad znači više nego što misliš.
Za sve mame koje danas dišu punim plućima i one koje dišu na škrge – vidim vas. Čujete se u svakom mom “i ja sam to prošla”. Niste same.
Fotografije: unsplash.com
