Prije nekoliko tjedana razmišljala sam i pisala o tangama na plaži. Danas mi ta tema djeluje gotovo trivijalno. Nekoliko centimetara tkanine dok se oko nas događaju ozbiljne, bolne i stvarne stvari. A opet, vraćam joj se jer sam posljednjih tjedana u nekom čudnom rolerkosteru informacija, emocija i loših vijesti i sve mi se nekako spojilo. Tange i gole sise, žene koje žive drukčije od onoga što je društvo namijenilo. Žene koje pogriješe javno, žene koje internet odluči kazniti. Žene koje umru, a mi ni tada ne znamo prestati zavirivati. Naizgled nepovezane stvari, a zapravo možda govore o istome. O tome koliko volimo suditi. I koliko su često predmet tog suda upravo žene.
Ne mislim da su muškarci pošteđeni internetske okrutnosti. Naravno da nisu. Internet je vrlo demokratičan u svojoj sposobnosti da bude užasan prema svima. Ali način na koji kažnjavamo žene ima jedan vrlo prepoznatljiv dodatni sloj. Žena rijetko uspije ostati samo osoba koja je nešto rekla ili napravila. Vrlo brzo postane njezino tijelo. Njezina dob. Njezina djeca. Njezino majčinstvo. Njezin brak. Njezin razvod. Broj seksualnih partnera koje joj pretpostavljamo. Način na koji zarađuje. Način na koji izgleda. Je li dovoljno lijepa da bi se pokazala. Je li prestara da bi se pokazala. Je li previše gola. Je li previše pokrivena. Je li preglasna. Je li preambiciozna. Je li uopće dovoljno dobra žena. Kao da postoji nekakav nevidljivi pravilnik ženstvenosti koji nitko nikada nije potpisao, ali svi imaju njegov primjerak kod kuće, spremni citirati ga čim se malo odstupi.
Pokažeš li previše kože, nemaš dostojanstva. Pokriješ li se, nesigurna si. Rastaneš li se, raspuštenica si. Ostaneš li u nesretnom braku, nemaš karaktera ni samopoštovanja. Radiš li previše, tko ti odgaja djecu i zašto si ih uopće rađala? Ne radiš, nego si kućanica, živiš na njegov teret. Nemaš djecu i gradiš karijeru, sebična si. Previše govoriš, naporna si i agresivna. Šutiš, nemaš stav. Zadovoljna si sobom, umišljena si. Ne voliš svoje tijelo, što kukaš umjesto da poradiš na sebi? Sretna si u braku, sigurno lažeš. Gotovo da više nije ni važno što žena napravi. Negdje će se pronaći netko tko će joj objasniti zašto je to pogrešno.
To, naravno, nije nastalo s Instagramom. Žene su stoljećima živjele pod tuđim pogledom, tuđim pravilima i tuđim mjerilima pristojnosti. Promijenilo se nešto drugo. Brzina. Danas nam treba manje vremena da zaključimo kakav je netko čovjek nego da skuhamo kavu i to onu u aparatu za kavu. Pogledamo video od dvanaest sekundi. Screenshot. Fotografiju. Jednu rečenicu. Naslov. I od tog komadića napravimo cijelu životnu priču te osobe. Ne znamo kontekst. Ne znamo što je bilo prije. Ne znamo što je bilo poslije. Ne znamo je li osoba imala loš dan. Je li rekla nešto glupo. Je li se nakon toga posramila, ispričala, predomislila, naučila nešto. Ne znamo gotovo ništa, ali dopuštamo si suditi. A onda prijeđemo na sljedeću.
Ljudi više nisu samo ljudi. Postali su sadržaj. Nekada si morao provesti vrijeme s nečijom pričom. Pročitati knjigu. Saslušati cijeli razgovor. Poznavati nekoga dovoljno dugo da shvatiš da može istodobno biti nježan i nepodnošljiv, velikodušan i sebičan, mudar i potpuno glup. Da netko može napraviti krasnu stvar u ponedjeljak i katastrofalnu u četvrtak. Da jedan postupak nije isto što i cijela osoba. Da čovjek nije konzistentno izgrađen brend. Društvene mreže od nas traže suprotno. Sve mora stati u kadar. U opis. U naslov. U etiketu. U hashtag. U tri jebene sekunde.
I onda mi je posebno zabavno slušati koliko se na konferencijama govori o autentičnosti na društvenim mrežama. Autentičnost?! Dok svi koristimo istu glazbu, iste trendove, iste montaže, iste formate, iste izraze, iste hookove, a algoritam precizno nagrađuje ono što izgleda dovoljno poznato da ga ne preskočimo. Prave autentičnosti ima malo jer algoritam ne nagrađuje sporost, ne tolerira da si drugačiji, traži svoje male copy paste ratnike koji će svojim istim, jednoličnim sadržajem stvarati ovisnike od nas.
Mi ljudi smo komplicirani. Često kontradiktorni. Ponekad dosadni. Nemamo uvijek mišljenje o svemu. Nekada to mišljenje koje imamo promijenimo. Nemamo svaki dan dubokoumnu poruku. Ali kada dobiješ etiketu, onda sve prethodno napisano pada u vodu. Jer postaješ ta etiketa. A etiketa je brza. Ona razvedena. Ona s djecom. Ona bez djece. Ona s tangama. Ona koja radi glupe videe. Ona koja je pretjerala. Ona koja je propala. Ona koja je umrla. To je nevjerojatno učinkovit način da prestanemo vidjeti osobu. Vidimo, čitamo i mislimo samo ono što piše na njenoj etiketi.
I možda zato moje razmišljanje ipak počinje kupaćim kostimom. Jer tijelo je valjda prvo mjesto na kojem žene nauče kako izgleda život pod procjenom. Razmisli kada si posljednji put na običnoj plaži vidjela ženu u toplesu. Ja sam ovog ljeta bila na Braču, u Trogiru, na Lošinju, prošla hrpu plaža i nisam vidjela gole ženske grudi. A pogledamo li fotografije europskih plaža iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, prizor je sasvim drukčiji. Minijaturni kupaći. Visoko rezane gaćice. Toples. Naturizam. Gola tijela koja postoje među drugima bez potrebe da svaki njihov centimetar nosi neku veliku poruku.
View this post on Instagram
Danas smo navodno otvoreniji. Seksualno slobodniji. Oslobođeni tabua. Nikad više golotinje nismo konzumirali kroz ekran, a nikad manje stvarne, obične golotinje nismo znali podnijeti. Internet je pun tijela. Do pornografije možeš doći s nekoliko klikova od crtića, pjesmica, obiteljskih videa i savjeta za roditeljstvo. Društvene mreže prepune su polugolih tijela, ali ona su namještena, filtrirana, obrađena, estetizirana i dovoljno kontrolirana da ostanu prihvatljiva. Tijelo je postalo sadržaj. Valuta. Algoritamska kategorija.
Ali stvarno tijelo? Nesavršeno tijelo? Tijelo koje se nije pripremilo za kameru? Tijelo s celulitom, ožiljkom, spuštenim grudima, trbuhom i kožom koja se pomiče dok hodamo? Takvo tijelo kao da nas uznemirava. Možda smo seksualno otvoreniji, ali nismo nužno slobodniji. Možda samo živimo pod većim brojem očiju. Žena koja je prije četrdeset godina skinula gornji dio kupaćeg nije automatski postajala digitalni materijal moralno uzvišenog vlasnika mobilnog uređaja. Nije morala razmišljati hoće li je netko snimiti. Hoće li joj grudi završiti u nekoj grupi. Hoće li ih netko zumirati. Spremiti. Podijeliti. Komentirati.
I možda zato pitanje tangi i toplessa uopće nije pitanje golotinje, nego pogleda i kontrole. Isti obrazac puno je brutalniji kada više nije riječ samo o tijelu nego o pogrešci. Netko nešto objavi. Neosjetljivo. Glupo. Promašeno. I potpuno bi bilo legitimno reći „ovo je bilo glupo i bezosjećajno“. I tu stati. Ali nikada ne stane na „Ovo što si napravila nije u redu“ već vrlo brzo postane „treba te razapeti.“
A kada je riječ o ženi, kazna se rijetko zadržava na postupku. Odjednom razgovaramo o tome kakva je majka. Kako izgleda i je li inteligentna. Kako zarađuje i s kim spava. Koliko ima godina i zašto se tako oblači. Zašto uopće ima publiku i treba li joj oduzeti posao. Treba li kontaktirati ljude koji s njom rade. Treba li nestati iz javnog prostora. Pogreška postane referendum o cijelom ljudskom biću. I tu više ne branimo vrijednosti za koje tvrdimo da ih branimo. Samo smo pronašli društveno prihvatljiv razlog da budemo okrutni.
A prema ženama je okrutnost nevjerojatno često i seksualizirana. Možeš ženu kritizirati zbog njezine političke izjave, a netko će joj u komentarima objasniti da je ružna. Možeš razgovarati o njezinoj poslovnoj odluci, a netko će zaključiti da je loša majka. Može pogriješiti u potpuno nevezanoj stvari, ali njezin izgled nekako će se pojaviti na optuženičkoj klupi. To nije slučajno. Postoji stara potreba da se žena koja previše izađe iz dopuštenog prostora vrati na svoje mjesto. Internet je samo taj mehanizam ubrzao i dao mu publiku. Nekada si nekoga ogovarao za stolom. Danas ga možeš poniziti pred stotinu tisuća ljudi prije doručka.
Internet savršeno razumije ono što je u nama najbrže trigerirano. A to je bijes. Gađenje je brzo. Moralna superiornost je brza. Empatija nije. Empatija traži vrijeme. Traži da zastaneš. Da se zapitaš što ne znaš. Da prihvatiš mogućnost da netko može napraviti nešto što ti je odvratno, a da nije u cijelosti odvratan čovjek. Da osoba može pogriješiti, a da joj zbog toga ne mora biti uništen život. Da isprika ne briše posljedice, ali možda ipak nešto znači. Da nečiji najgori trenutak nije nužno njegov najtočniji portret.
To su strašno nezanimljive misli za algoritam. Nema tu puno klikova. Nema vatrenih emotikona. Nema brzog zadovoljstva koje dobijemo kada ustanovimo da smo mi, za razliku od nekoga tamo, ipak bolji ljudi. A moralna superiornost jedan je od najugodnijih proizvoda koje nam internet prodaje. Besplatna je. Instantna. I gotovo nikada ne zahtijeva autorefleksiju. Dok prokazujem nekoga drugoga, barem nekoliko minuta ne moram gledati sebe. Ne moram razmišljati kakav bi dojam o meni ostavio moj najgori dan. Moja najgluplja poruka. Najružnija svađa. Najnesretnija odluka. Najgora fotografija. Rečenica koju bih danas povukla. Trenutak u kojem nisam bila osoba kakva želim misliti da jesam. Jer svi ih imamo. Samo većina naših nije snimljena.
I onda netko umre. I čak tada, u toj najtamnijoj, najtragičnijoj i nepovratnoj životnoj priči, ne znamo stati. Želimo znati zašto. Tko je kriv. Što se zapravo dogodilo. Tko je što rekao. Koji screenshot postoji. Što se događalo u braku. Što se događalo u obitelji. Tko je što znao. Što će izaći sljedeće. Kao da je i smrt samo još jedan nastavak serijala koji smo godinama pratili.
I opet mi se čini važnim da posebno govorimo o ženama. Jer i dok su žive, očekujemo od njih da nam objasne svoje izbore. Zašto nemaju djecu. Zašto ih imaju toliko. Zašto su otišle. Zašto nisu otišle. Zašto su pokazale tijelo. Zašto su ga promijenile. Zašto su javno govorile. Zašto nisu govorile ranije. Zašto nisu prepoznale nasilje. Zašto nisu bolje birale. Zašto nisu bile zahvalnije. Zašto nisu bile tiše. A onda ponekad očekujemo objašnjenje i kada ih više nema.
Možda smo izgubili sposobnost da pred nečijom tragedijom jednostavno kažemo „ne znam što se dogodilo“. I stanemo. Te dvije riječi danas zvuče gotovo radikalno. Ne znam. Ne znam što se događalo iza zatvorenih vrata. Ne znam što je netko nosio u sebi. Ne znam kakav je bio njegov brak. Odnos s djecom. Novac. Strahovi. Noći. Bolesti. Krivnja. Sram. Ne znam. I zato možda nemam pravo prazninu ispuniti vlastitom verzijom istine.
Ponekad je najempatičnije što možemo napraviti upravo to. Podnijeti prazninu. Ne pretvoriti je u teoriju. Ne pretvoriti je u komentar. Ne pretvoriti je u sadržaj. Jer tu smo možda najviše izgubili granicu. Počeli smo vjerovati da zato što nam netko pokazuje dio svog života imamo pravo na cijeli njegov život. Ako je osoba javna, mislimo da je javno sve. Njezino tijelo. Njezina djeca. Njezin brak. Njezin razvod. Njezine pogreške. Njezina bolest. Njezina smrt. Tuga njezine obitelji. Sve postaje materijal za mišljenje.
Ali javnost nije isto što i vlasništvo. To što si nekoga gledao godinama ne znači da ga poznaješ. To što znaš što doručkuje ne znači da znaš što ga noću drži budnim. To što si vidio njegovu kuću, djecu, partnera, tijelo i svakodnevicu ne znači da imaš pristup njegovoj nutrini. Poznavanje detalja nije isto što i poznavanje čovjeka. Možda je to najveća iluzija društvenih mreža. Daju nam osjećaj bliskosti bez stvarne bliskosti. A onda nam daju osjećaj prava bez stvarnog odnosa. Pravo da pitamo. Pravo da tražimo. Pravo da sudimo. Pravo da kaznimo. Pravo da govorimo kao da znamo.
I pritom ovo nije samo priča o influencericama, javnim ženama ili ljudima koji su svojevoljno stavili život na internet. Navikavajući se tako gledati njih, počinjemo tako gledati sve. Brzo. Fragmentirano. Bez konteksta. Čitamo naslov umjesto teksta. Gledamo isječak umjesto razgovora. Vidimo fotografiju umjesto života. Čitamo komentar i iz njega rekonstruiramo čovjeka.
Možda zato nismo nužno postali lošiji ljudi. Možda smo samo postali zastrašujuće uvježbani u površnosti. Sadržaj nam dolazi tolikom brzinom da više nemamo vremena osjetiti ga. Jedna tragedija traje do sljedeće. Jedan javni linč do sljedećeg. Jedna žena koju danas zajednički dižemo do žene koju ćemo mrziti sutra. Jedna smrt do novog naslova.
I zato moja priča na kraju ipak počinje tangama, a završava empatijom. Jer mehanizam je isti. Gledamo jednu odluku i mislimo da znam njenu dušu. Gledamo razvod i mislimo da znamo razlog, njeno osjećanje, mislimo kako imamo pravo znati. Mislimo da imamo pravo ispipati cijelu nutrinu osobe jer je ona na to pristala čim je pisala javno. No, je li pristala?
Čitamo o tragediji i mislimo da zaslužujemo objašnjenje. Uzimamo djelić i proglašavamo ga cjelinom. A nitko od nas ne bi preživio takvo čitanje vlastitog života.
Svi smo mnogo veći od svoje glupe odluke. I nekada gori od svoje najljepše objave. Ne zagovaram svijet bez kritike jer nam ona treba. Ponekad netko treba čuti da je napravio glupost. Ponekad treba snositi posljedice. Ali kritika i dehumanizacija nisu isto. „Ovo što si napravila nije bilo u redu.“ nije isto što i „Ti nemaš nikakvu vrijednost.“. Odgovornost nije isto što i javno poniženje. Neslaganje nije isto što i uživanje u tuđem padu. A posebno bih voljela da jednom prestanemo svaku žensku pogrešku kažnjavati cijelim paketom mržnje.
Možda nam zato ne treba više pristojnosti. Treba nam sporosti. Nekoliko sekundi između podražaja i presude. Dovoljno vremena da se pitamo poznajem li ja uopće ovu osobu? Znam li cijelu priču? Bih li joj ovo rekla da sjedi preda mnom? Bih li isto napisala da njezino dijete čita? Kritiziram li sada ono što je napravila ili sam krenula uništavati ono što jest? I možda najneugodnije pitanje od svih što ja zapravo dobivam iz njezine boli?
A ljude ne bismo trebali konzumirati brzinom kojom skrolamo sadržaj.
Fotografije: unsplash, privatna arhiva autorice
