Oni koji su me već čitali na mom blogu, upoznati su s mojim neobjašnjivim strahom od imanja djece. Da, čini se presmiješno – ja koja stojim iz jednog netipičnom ‘mamećeg bloga’, ona koju na ulici prvenstveno prepoznaju zbog ‘najšarmantije curice’ koju vodam sa sobom, ja se i sa cijelim živim genijalnim djetetom iza sebe i dalje bojim djece.
No što to uopće znači? Jesam li u potpunosti poludjela ili se prenemažem u kategoriji ‘mi hipster mame koje bismo se samoostvarivale’? Ja se nadam da nije ni jedno, ali ne garantiram. Jer moj strah istovremeno je u potpunosti umišljen i živi u mojoj glavi, ali i strašno materijalan i, čvrsto vjerujem, zapravo čest. Ali kao što je to slučaj sa tamnim (s)tvarima, o tome rijetko govorimo jer se bojimo nerazumijevanja, bojimo se da ćemo biti obilježeni kao crne ovce. Zato ni ne uočimo da smo cijelo vrijeme okruženi crnim ovcama.
Sidrom Belle iz Ljepotice i Zvijeri
Ok, ovo sam apsolutno izmislila i ako postoji takav pojam, ja ne mislim na taj. Ali upravo junakinja mog najdražeg crtića prva je asocijacija koja mi pada na pamet. Vidite, ja sam odrasla u uvjerenju da sam ja ‘stvorena za nešto više’. Da moja okolina nije ona koja mi nužno odgovara i da se ne moram na silu uklopiti u malograđanski život. Ja mogu drugačije, imam snage, mozga i potpore za gurati dalje. To sam vjerovala sama, ali to mi je i servirano. Okružena ženama koje su imale djecu prije nego su željele, ženama koje se nije pitalo kada žele završiti sa svojom reproduktivnom fazom, ženama koje su bile prisiljene prestati raditi nakon rođenja djece i sl. I zahvaljujući svemu tome, u mojoj glavi su postojala samo dva svijeta, samo crno-bijela podjela. Mogli ste biti sretna zadovoljna i ispunjena žena bez djece (eventualno jednim), ili ste mogli biti umorna istrošena nezadovoljna majka. S velikim ili malim m, manje je bitno.
Naravno, kaos je nastao kada sam shvatila, kao i većina ljudskih bića, da je obitelj ne samo potreba, već i najveća sreća. Ljudima je neophodna obitelj kako bi se u potpunosti ostvarili na emotivnom polju. Da, sve drugo ispunjava također, ali emocije su nam na miru tek u krugu obitelji. I nema veze sada uključuje li ta obitelj dva psa i dijete ili nećake koji dolaze prespavati kod ‘ujaka i njegovog prijatelja’. Nema veze radi li se o obitelji u kojoj smo mi ‘dijete’ ili obitelji u kojoj smo mi ‘bake i djedovi’. I koliko god uspona i padova imali, koliko god ručkova završili naprasnim izlaženjem i zakletvom da nećemo skoro kročiti nogom na sklizak teritorij, obitelj je ono čemu se neprestano vraćamo i što nam izgrađuje identitet.
U mom slučaju, pravu vrijednost obitelji otkrila sam tek kada sam rodila. Jer bilo je jasno kao dan da nitko ne može voljeti moje dijete kao što ga vole oni. Poseban je osjećaj gledati kako ju različiti članovi vole na različite načine, kako joj svi pokazuju jednu stranu koju ja do tada nisam vidjela, kako ona sama iz tog odnosa dobiva toliko toga, toliko toga što joj samo ja ne bih nikada mogla ponuditi.
Obitelj ili raste ili se smanjuje
Ali vidite, ja sam i dalje na jednom djetetu. I dalje živim u strahu da je tako lako skliznuti u onu ‘umorna istrošena nezadovoljna’ kategoriju. I dok odgađam daljnje planove zbog straha, istovremeno me pogađa tragedija s druge strane. Obitelj je ono što najviše cijenim, a svom djetetu mogu ponuditi sao krnju verziju iste. Moje dijete nikada nije upoznalo djedove, ona ne zna što to znači. Ono malo najbliže rodbine je razasuto svugdje okolo, i kao da to nije dovoljno teško, trenutno prolazimo i kroz prihvaćanje mogućnosti da i ja ostanem siroče. Obitelj mog djeteta konstantno se smanjuje, a ja stojim paralizirana. Bez hrabrosti da idem dalje i ‘riskiram’, bez mogućnosti prihvaćanja toga da ‘život ide svojim tijekom i da smo svi smrtni’.
I kada sam se napokon uhvatila u tome da zavidim ljudima koji imaju velike, glasne, raznolike obitelji, napokon sam si otvorila oči i shvatila da uvijek postoji rješenje! Ako želiš imati veliku obitelj, a već je nemaš – uvijek si ju možeš stvoriti! Novim bebama, udomljenim štencima ili divnim prijateljima koji također žele širiti svoje obitelji na sve konvencionalne i nekonvencionalne načine. Ako se bojim da ću uskoro ostati usamljena i djetetu neću moći ponuditi ništa osim kutije crno-bijelih slika svojih predaka, uvijek joj mogu ponuditi da krenemo s izgrađivanjem nove, velike obitelji. Koja će onda za par godina biti ono što sam i ja imala odrastajući.
Jer tako je nekako i Belle krenula u veliku avanturu, veću od života – a onda je shvatila da se ta avantura nalazi u susjedstvu i ne znači nužno pokoravanje svijeta i rušenje ustaljenih normi. Neke od nas moraju se pomiriti s tim da već rušimo norme time što odlučujemo imati obiteljski život pa čak i kada ne moramo. Neke od nas ruše predrasude time što smo i dalje svoje, ali i dalje tradicionalne. Jer nije uvijek pružanje otpora samo stvar borbe. Ponekad je pružanje otpora življenje ‘običnog, malog života’, ali sa drugačijim svjetonazorom glavi.
A ako mi odgojimo nove naraštaje gdje je pas član obitelji i nema veze koliko roditelja imaš i kojeg spola, svijet e sigurno biti slobodnije i sretnije mjesto. Kakav aktivizam, zar ne?! Iz svoje tople kuće, okružen onima koje najviše voliš. Jer obitelj je temelj društva i kao takvu ju trebamo očuvati. Šarenu, raznoliku i točno onakvu kakva nama paše. Sa jednim članom i pet mačaka ili sa trinaest članova i dva psa. Ili sa dvoje starih ljudi koji se drže za ruke dok šeću u suton. Obitelj je ono što nam treba da osjetimo potpuno emotivnu sreću. Na način na koji sami odlučimo.
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
Draga Majo, svaka tvoja priča me oduševi i pogodi “u sridu” jer je iskrena, jednostavna i životna. Kod tebe nema uljepšavanja i zavaravanja i to je razlog zbog kojeg svako malo “bacim oko” na misusovao – tvoje mi riječi uljepšju dan i hvala ti na tome!!
Puno te pozdravljam i šaljem puno lijepih želja….. (da ne nabrajam) Ines