VATRA U MENI

Otkako sam rodila, često razmišljam o nasljeđu. Točnije, osjećam ga. Ne ono materijalno, opipljivo, već nematerijalnu baštnu u različitim oblicima. Najčešće je njena nuspojava samo jedna; doživljaj, odnosno emocija. Uvijek sam tome pridavala važnost, no ne do te mjere da se rasplačem kad čujem zvuk istarske ljestvice na harmonici na manifestaciji koju odrađujem u sklopu poslovne obaveze (što baš i nije najprofesionalnije) ili da se naježim i natopim oči razmišljajući koliko bi se pobjedi Vatrenih veselili oni kojih više nema, a koji su najviše zaslužili doživjeti ju.  

TI SI SRCE MOJE, JA SAM TVOJE

Sunce me grije kroz staklo automobila kojime jurim s jedne poslovne obaveze na drugu i proklinjem se što sam krenula raditi, što još nisam bila doma, u sebi psujem ovo patrijarhalno društvo, u kojem majke ne prolaze “lišo”, u kojem, bit ću iskrena, ni sama nisam imala dovoljno razumijevanja za radne kolegice majke, dok sama to nisam postala. I nije da mi je potrebna pomoć i podrška, toga mi, srećom, ne nedostaje. Ni od obitelji ni radnih kolega. Ono što mi treba je VRIJEME s mojim djetetom. Imam grižnju savijesti za svaku minutu manje s njime, fali mi do boli…

MUDROST SE KRILA U PIJESKU DJEČJEG IGRALIŠTA

Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog. Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.

ZA PRVI ROĐENDAN

“Ovo je tvoj grad sine”, šapućem čupavoj glavici (što, kažu, objašnjava žgaravice za vrijeme trudnoće) naslonjenoj na moje rame. Dva ujutro, znojim se, mislila sam tada od vrućine, potpuno nesvjesna koliko sam slaba i iscrpljena (i koliko ću tek biti…) Rekavši “grad” zapravo sam mislila na osvijetljene dizalice brodogradilišta Uljanik jer je sve osim njih bilo u mraku. Pomislih tada kako sam prestrogo nastupila kad sam kao novinarka prilikom velebnog puštanja u pogon blještavila “pulskih divova” jednu od Uljanikovih glava (koja sad neće u medije) upitala nije li taj novac mogao otići negdje drugdje, u nešto korisno, u nešto što nije samo lijepo, jer ipak se radi o novcu iz džepova Puljana. Sad znam da nisam bila prestroga, bila sam kamilica…