“Ovo je tvoj grad sine”, šapućem čupavoj glavici (što, kažu, objašnjava žgaravice za vrijeme trudnoće) naslonjenoj na moje rame. Dva ujutro, znojim se, mislila sam tada od vrućine, potpuno nesvjesna koliko sam slaba i iscrpljena (i koliko ću tek biti…) Rekavši “grad” zapravo sam mislila na osvijetljene dizalice brodogradilišta Uljanik jer je sve osim njih bilo u mraku. Pomislih tada kako sam prestrogo nastupila kad sam kao novinarka prilikom velebnog puštanja u pogon blještavila “pulskih divova” jednu od Uljanikovih glava (koja sad neće u medije) upitala nije li taj novac mogao otići negdje drugdje, u nešto korisno, u nešto što nije samo lijepo, jer ipak se radi o novcu iz džepova Puljana. Sad znam da nisam bila prestroga, bila sam kamilica…
No, tog listopada na dnu hodnika pulskog rodilišta, u spavaćici dva broja većoj, dok mi je čuperak milovao lice pomislih; eto čemu su poslužile (bar za tebe, Nensi), da daju mraku malo boje, i da naivno na minutu, dvije povjerujem kako ih moja dan stara beba može vidjeti.
365 dana prošlo je otkako su nam na ruke stavili narukvice s brojem 365. I prvi put uviđam kako sam nijema u pokušaju izražavanja onoga što osjećam. Ne mogu pisati o tebi. Svakodnevno preplavljena. Prisutnost tvog duha, glasa, dodira i karaktera ispunila je naš dom, parkove, šume, obale, trgove i šetnice koje drugačije mirišu; na nove uspomene. A nama dala vječnu dvojbu: koliko te čvrsto stisnuti uz sebe, a koliko te pustiti da slobodno letiš. Iako odgovor znamo. I puštamo te. Da budeš autentičan, svoj i slobodan. Slobodan od svega što se podrazumijeva i mora, uvriježenog na uštrb osobnosti, osobne radosti, ushita i mira. Da ne slijediš, već otkrivaš i razumiješ kako ne bi morao slijepo vjerovati.
Ovdje si da ostvariš i istražiš sve što je imanentno tebi, uživaš u svojim strastima, afinitetima i ljubavima. Da jednakom mjerom i iskreno poštuješ svoje i tuđe, a dobrotu daješ spontano i upravo ju zato, neopterećen, stostruko i primaš.
Znam da ćeš znati kako rođendan nisu baloni ni darovi bilo koje vrste.
Rođendan je toplina oko srca, tatin zagrljaj, mamina suza radosnica, djedov poljubac u čelo, bakin stisak ruke, prabakino krilo, ozarena lica članova obitelji i prijatelja koji su postali obitelj. To je zlato, zlato moje.
Hvala ti na novoj dimenziji bliskosti. Hvala ti što si nas naučio vjerovati instinktu, ponašati se prema tebi sukladno osjećaju koji nam izaziva trenutak ili pogled na tebe, a ne prema onome što piše u knjigama. Hvala ti što si nas naučio balansirati ljubav, strah, nepoznato i izazovno, a pritom uživati u svakome danu. Bila je ovo najduža i najkraća godina. Zahvaljujući tebi razumijemo termin “toplina i sigurnost gnijezda”. Vjerujem da ćemo te naučiti da iz njega samouvjereno poletiš i dati ti dovoljno ljubavi da se u nj s osmijehom vraćaš.
Vjerujem da smo danas s tobom svi. Oni koje vidiš i oni koje ne vidiš. Znam koliko te svi oni vole. I grle.
Sretan ti rođendan, ljubavi topla.
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
