nisam dobro, a dobro sam

Majčinstvo je prisutno u životima djevojčica mnogo prije nego što svjesno požele i počnu planirati majčinstvo. Od malih nogu navikle smo gledati na svijet i ulogu majke u crno bijelim tonovima: lijepi princ na bijelom konju, beba s roza mašnicom, zločesta vještica bez djece u crnom šeširu. U stvarnosti, majčinstvo je jedno od najkompleksnijih životnih uloga. Majčinstvo je vrtlog ugodnih i neugodnih emocija, koje može biti vrhunac samoispunjenja i omča za vratom. Ako želimo biti sasvim iskrene, moramo priznati kako majčinstvo sadrži sve boje. Ono nije crno ili bijelo, ono je istovremeno i crno i bijelo. Kada smo djevojčice, pripremamo se na majčinstvo i okruženi smo porukama kako nas jedino majčinstvo može usrećiti. Istovremeno, gledamo naše umorne majke koje u svakodnevici nisu sretne. Suočavanjem s majčinstvom prilikom odrastanja odbacujemo stare…

kakvo roditeljstvo se danas nosi? svemoguće i nemoguće.

Kao da biti mama i tata nije dovoljno zahtjevno samo po sebi? Umjesto podrške i razumijevanja u našoj okolini često nailazimo na savjete koji nameću još nerealnija očekivanja od naših vlastitih (dovoljno nerealnih!), osuđuju naša ili dječja ponašanja kao kakav odred za ćudoređe, ispravnost i besprijekornost – bilo da se radi o održavanju kućanstva, prehrani, poslu, partnerskim odnosima ili odgoju. Sve to uz krilaticu “Tako ti je to, a što si mislila?” ili još bolju “Tako je i nama bilo!”, i zaborav da je puno toga bilo drugačije, da se vremena, uvjeti i znanja ne mogu uspoređivati kroz stoljeća, ali i uz (ne)svjesno ignoriranje činjenice da to, ako ništa drugo, ne znači da “tako” treba biti i nama. Uz sve zahtjevnije životne uvjete u kojima podižemo djecu, sve veće zahtjeve…