Često čujem od drugih mama kako se osjećaju usamljeno u novoj okolini i iako se s jedne strane mogu poistovjetiti sa time, s druge strane opet ponekad žudim sa tim osjećajem. Da, željno iščekujem i nadasve cijenim trenutke u kojima imam privilegiju biti sama, jer ja živim sa/ za svoja tri mušketira.
Biti blažena među muškarcima ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Započnimo sa svima poznatom i očitom činjenicom da barem sat vremena dnevno utrošim u traženje čarapa, majica i ostalih odjevnih predmeta svuda po stanu. Nakon toga, naša “standardna” igra uključuje nježno izmijenjivanje ugriza, usputnih udaraca i ne/namjernih ogrebotina tako da konstantno izgledam kao J.I. Jane sa modricama na svakom dijeliću tijela. Sve u službi majcinstva!
U toj istoj ulozi ja i dalje svoje dečke hranim iako su itekako dovoljno veliki da sami jedu, oblačim, navlačim tenisice po pet puta zaredom dok stopalo ne “sjedne” bas kako treba (moguće je da su to prvi znakovi OCD-a, ali nismo jos spremni za tu temu LOL) i živim da mojim dečkima sve serviram na pladnju.
Da, razmišljam povremeno o budućim snahama i vć sada se spremam za onaj razgovor: “žao mi je, to je vjerojatno moja krivica jer…”. Razmišljam i o mjesecima kada sam jedva čekala da krenu u vrtić samo da uhvatim vremena i započnem onu knjigu koju neuspješno čitam poslije 23h zadnje 3 godine. Razmišljam kada će prestati sve te dječje bolesti zbog kojih smo jedan tjedan u vrtiću, drugi kući i kada ću konačno moći napraviti planove koji se tiču samo mene. No, istovremeno, one rijetke dane kada jesu obojica u vrtiću nađem se kako čistim njihove mrvice sakrivene u kauču, vadim legiće iz zvučnika, pokušavam skinuti tragove flomastera sa drvenih vrata i jedva čekam tih 15h da mi se zalete u naručje i vrište “mama” svake tri sekunde… I opet se do 20h nađem preumorna za bilo kakvu odraslu aktivnost sa mojim trećim mušketirom i zaspem prije no što se odvrti uvodna špica onog filma kojeg planiramo pogledati zadnja tri mjeseca. Desole’, papa:/
Vrijeme je okrutan podsjetnik koliko brzo nam svima prolete njihove prve godine i znam da će ubrzo doći dan kada će se zatvoriti u svoju sobu i razgovarati sa mnom koristeći isključivo proste rečenice. Zato sada još potajno uživam u tome što ne mogu otići na zahod bez da sjede kraj mene, uživam u zajedničkim kupkama, zajedničkim odlascima u dućan, zajednickim oblačenjima, zajedničkim valjanjima po krevetu, zajedničkom svemu.
Samoća je ionako precijenjena, baš kao i kvalitetan san… Zar ne?
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com. Na našem portalu pisat će o svemu što je potrebno da se stvori dom u nepoznatoj okolini, europskom gradu grijeha iz majčinske perspektive i svakodnevnim avanturama sa svojim malim plemenom.
