Posljednjih tjedan dana svugdje oko nas; u supermarketu, školi, Facebooku, Instagramu, itd… sve je bilo u znaku Majčinog dana. I iako ne patim previše od tih “prigoda” i formalnosti, nekako mi je “došla volja” (naravno nakon što ste svi već zaboravili da je Majčin dan uopće bio) da napišem poneku i ja o toj nepredvidivoj avanturi koju zovemo majčinstvom.
Moja prva trudnoća nije bila šetnja parkom; sa dijagnozom placente previe i rizikom od preranog poroda, bila sam osuđena na strogo mirovanje punih 7 mjeseci… Iako nije bilo lako, odlučila sam iskoristiti to vrijeme za najtemeljitiju pripremu ikada viđenu. Pročitala sam bezbroj knjiga, stručnih priručnika, pogledala (i instantno požalila) stotine Youtube videa, sve kako bi bila “najbolja mama na svijetu”!
No kada je naš mali, ružičasti princ konačno došao na svijet u 42-om tjednu (toliko o prijevremenom porodu;) on nije spavao kako su knjige rekle da treba, nije dojio po rasporedu priručnika, niti se ponašao “po kalupu” savršenog novorođenčeta. Tada sam svjesno odlučila odbaciti sve što sam znala (ili mislila da znam) i započela “plesati u trenutku” sa svojim prvorođencem. U tom plesu shvatila sam da je najbitnije slušati svoj instinkt i povezati se s tim malim klupkom; jedan korak naprijed, pa dva natrag… pa tri naprijed i jedan natrag…i taman kad sam pomislila da smo “uhvatili štos”, promijenila se muzika, došlo je na red nešto sasvim novo i opet smo morali zajedno pronaći svoj ritam.
Ubrzo je došao i naš drugi zamotuljak i iako bi voljela reći da je drugi puta sve bilo puno lakše, reći ću samo da je bilo opet posve drugačije ali jednako uzbudljivo i nepredvidljivo.
I evo me kako već četvrtu godinu za redom “slavim” (ako pod slavljem možemo smatrati ostajanje u krevetu do čak 8 ujutro) Majčin dan i pitam se kad je brže prošlo svo to vrijeme… U trudnoći brojimo tjedne do poroda, nakon toga se veselimo svakom idućem napretku; kad nam se počne osmjehivati, kad počne jesti kašice, kad propuže, kad dobije zubiće, kad…
Prerijetki su trenutci kada smo zaista prisutne u trenutku i kada same sebe potapšamo po ramenu i kažemo: “ Bravo, mama”. Jer postoji li uopće “ne-majčin dan”? Majke nemaju pravo na godišnji odmor, bolovanje znači samo da ćemo s temperaturom možda malo sporije odraditi 3 mašine, 2 topla obroka, 17 presvlačenja i 20 pregovaranja i izvlačenja iz tantruma, slobodan dan je rezerviran za one najprivilegiziranije, a prospavana puna noć pusto je nostalgično sjećanje…
Zato nam i jest prijeko potreban “Majčin dan”, da prije svega same sebe ne uzimamo zdravo za gotovo. Ali i da se sjetimo zastati i uživati u našim nestašnim, neumornim, neposlušnim i savršenim musavcima, točno kakvima jesu sada…danas.
Jer, već idućeg “Majčinog dana” plesati ćemo u nekom posve drugom ritmu, zar ne?
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.
