Dunja, mama jednogodišnjeg Franka, podijelila je s nama svoju divnu priču iz Norveške.
“Kako uspavati dijete u beskrajnom danu?
Već je prošlo 9. Držim te na rukama i uspavljujem te. Nebo je plavo, a i sunce je tu. Ti zaigran, gledaš kroz prozor i govoriš “ge”, kao da želiš van u šetnju. Prizor vani mami nas da izađemo, no vrijeme je za spavanje.
“Po danu se igra, a po noći se spava!” No, što kada je noću isto dan? Nakon duge zime svjetlost je pobijedila mrak. Stiglo je ljeto, a s njime i beskrajni dani. Ponoćno sunce nas osvjetljava i zaigrana priroda pokazuje nam svoje čarolije.
Kada imaš malo dijete spavanju se jako veseliš i novost nije ta da je izazovno uvijek biti odmoran. Također, nije uvijek jednostavno uspavati zaigranog jednogodišnjaka. Rutinu smo davno uveli, zapravo došla je sama, ali nekada je potrebno puno više od nje, baš kao i danas. Papanje, kupanje, pjevanje uspavanke, nunanje, ljuljanje, šaputanje priče, zamračiti sobu, napraviti atmosferu noći. No, kako to učiniti za vrijeme polarnog dana? Kako sve to kada u ovo doba godine ni mi odrasli često ne znamo koliko je sati i koje je doba dana, bez gledanja na sat?! Hoće li biti potrebno nabaviti debele i tamne zavjese o kojima pričaju mame po norveškim forumima ili se jednostavno trebamo prepustiti?!
Norvežani izuzetno vrednuju svjetlost. Arhitektura je potpuno prilagođena njoj, velike staklene površine bez zavjesa, sve kako bi svjetlost što lakše doprla do njih. U proljeće kada prvi sunčani dani stignu, nije neobično vidjeti ljude kako stoje na suncu, žmire i upijaju D vitamin. Odjednom se sve razbudi, čuju se glasnovi sa visokih balkona, a ponekad i kroz prozor proviri koja bosa noga. Hvataju svaku zraku i zahvalni su na njoj. Čim zatopli sunčaju se po travnjacima u parkovima, sve miriše po kremama za sunčanje. Slavi se Solsticij, prvi dan ljeta, najduži dan.
Bilo bi šteta ne iskoristiti ove lijepe dane i mislim da nikakva pokrivala za prozore neće doći u obzir. Zanimljivo je da naš Frank zapravo zna kada je vrijeme za spavanje. Onda kada je umoran. Mama je ta koju ovi beskrajni dani i ponoćno sunce zaigraju i odgode joj odlazak u krevet. Kada bolje razmislim Oslo je njegov grad i njemu je najprirodnije biti tu. Kratki zimski dani i kratke ljetne noći njegova su svakodnevica i prirodno okruženje. Mene Norveška još uvijek iznenađuje, još uvijek uživam u njezinim ljepotama.
Prvi susret s Oslom i čarobnim polarnim danima bio je prije dvije godine. Tada me oduševio dan koji nikada ne završava. Kao da nam netko pruži svo vrijeme ovoga svijete. No, kada si mama poželiš spavati na kraju dana, a sada se čini da kraj dana nije blizu jer vani sunce sja.
Dok te držim, šapućem, nečujno spuštam rolete, vidim da zatvaraš oči i sve dublje dišeš. Tvoj dan je završio i spavaš. Možda koja zraka svjetlosti prodre do tebe i ovu noć i pozove te na igru. Doći ću i uspavati te ponovno, do jutra. Biti će čarobno vidjeti dan usred noći.
Sve je mirno, tiho, vani svjetli dan, a ti spavaš. Uskoro ću i ja, no neka uživam još koji tren u miru norveške ljetne noći.”
Svoje priče inspirirane majčinstvom šaljite na info@supermame.hr.
Najljepše ćemo objaviti, a na kraju ljeta proglasit ćemo pobjednicu!
