Pozdrav drage SuperMame! Evo nas opet sa javljanjem iz Nigdjezemske (kako kaže moj Mimi). Što ima novog? Podosta, rekla bih. Proveli smo prvi kolovoz u kabanici jer ovdje ljetu nema mjesta, krenuli u preškolu i izgubili prvi zubić… Da, rastemo…istražujemo… pitamo se…
Jedno od gorućih pitanja ovdje je pitanje roda. Ne, ne mislim na one rode iz sela Čigoč, već na rod iliti spol, M ili Ž.
Naime, jedan od vodećih nizozemskih retailera objavio je kako prestaju sa proizvodnjom odvojenih kolekcija za djevojčice i dječake te da će sa početkom 2018 sva dječja kolekcija biti neutralna, tj. nevezana za rod.
Reakcije su bile poprilično podijeljene, jedan dio konzervativnih nigdjezemaca vidi to kao nepotrebnu provokaciju u potražnji za publicitetom dok onaj drugi dio pravih nizozemaca u tome vidi hrabri iskorak u svijet budućnosti.
U svijet u kojem naš spol ne diktira naš odjevni stil, našu frizuru, naše zanimanje ili seksualnu orijentaciju. Svijet u kojem muškarci nisu sa Marsa, a žene sa Venere. Svijet u kojem nas više toga zbližava nego razdvaja.
Na ovo pitanje posebno su osjetljive transrodne osobe koje se rode sa fizičkim obilježjima jednog spola dok njihov mozak ima više karakteristika onog suprotnog.
Da taj fenomen ima znanstveno uporište dokazala je neuroznanstvenica Daphna Joel sa svojim istraživanjem iz 2012 koje je jasno pokazalo kako, bez obzira na određene razlike u mehaničkim obilježjima “građe” našeg dragog mozgića, njegove karakteristike i reakcije se vrlo brzo mijenjaju iz “muške” u “žensku” formu, ovisno naravno o mnogobrojnim vanjskim podražajima koji započinju već u majčinoj utrobi.
Drugim riječima, ne postoje muški ili ženski mozak, već je mozak intraseksni organ sa određenom količinom obilježja iz oba svijeta.
Kada sam prvi puta poslušala jedno od njezinih predavanja, cijela teza o nepostojećoj “seksualnoj” podjeli mozga činila mi se vrlo logična; stvorena sa očitim ciljem da nekako obrazloži postojeće razlike ta dva naizgled nepomirljiva svijeta. No koliko su te razlike stvarne a koliko produkt našeg društva?
Koliko mi zapravo utječemo na formiranje spolnih razlika kod naše djece?
Koliko nas ne bi ustuknulo kada bi petogodišnja mamina priceza molila da ide na rođendan odjevena u vatrogasca ili kada bi tatin sin odabrao tigraste papučice za prvi odlazak u vrtić?
Naše reakcije na te naizgled banalne situacije šalju vrlo važne poruke našem pomladku; uklopi se u predodređeni, socijalno prihvatljiv okvir ili jednostavno budi ono što jesi.
Biti roditelj neupitno je najteža uloga u životu. To je uloga u kojoj nema univerzalnih rješenja, uloga u kojoj je moguće osjećati se kao potpuni neuspjeh čak i onda kada daješ sve od sebe. Ponekad je dobro podsjetiti se da naša djeca nisu uistinu naša… To su jedinstveni, svoji mali ljudi koje je nemoguće (i pogrešno) trpati u kojekakve kalupe, te je naš “jedini posao” da im damo dovoljno ljubavi, sigurnosti i hrabrosti da se uvijek izraze u svom punom sjaju.
Znatiželjna sam- što mislite, kako bi SuperMame u Hrvatskoj reagirale na “gender neutral” odjeću za malene?
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.
