Biti roditelj strašno je zahtjevna uloga, koja zahtijeva konstantan rad na sebi. Ponekad pomislim da smo u srednjoj školi trebali imati predmet ‘samokontrola’ koja bi nas učila važnosti takvoga ponašanja u određenim situacijama. Neke od tih situacija su opetovano i uzastopno ponavljanje jednih te istih riječi svome djetetu:
– nemoj lizati tobogan
– ne diraj ladicu s noževima, oni su opasni
– ne bacaj hranu na pod
– ne psuj, to je jako ružno
– stani, ide auto!
To su samo neki od primjera u mom životu i svakodnevnom odgoju mog prvorođenog. Ponekad pomislim i osjećam se kao da sam robot koji samo hoda uokolo i isprogramiran je da ponavlja istu rečenicu. S v a k i d a n z a r e d o m.
Masu puta mi dođe da viknem toliko jako da me cijeli Zagreb čuje, jer on opet baca kuglice po podu nakon što sam mu 500 puta ponovila da to ne radi. Ne pretjerujem. Zaklela bih se da susjedi ispod nas svakoga jutra prvo pale Njuškalo i gledaju stanove da se odsele. Što dalje od nas. No ipak ne viknem. Većinu puta ne. Već smireno ponovim jedno te isto – nemoj bacati kuglice, susjedima stvaraš buku i bit će tužni. A u sebi vrištim: POKUPI VIŠE TE FAKING KUGLICE I SPREMI IH U KUTIJU JER ĆU IH ZAPALITI, MAJKE MI!
I tako na kraju dana, kad u ponoć nakon svih obaveza uđem pod tuš, dok svi spavaju i dok je tišina, razmišljam radim li ja stvari dobro? Da li me moja intuicija vodi na pravi put roditeljstva? Trebam li zaista ponavljati stvari milijun puta?
Nitko te ne priprema na tu ulogu, kad postaneš roditelj, bačen si u vrtlog emocija, obaveza, odgovornosti, strahova, ponosa, dužnosti. I trebaš isplivati na površinu i plivaš, plivaš, plivaš, mlataraš rukama i nogama da dođeš do zraka. I kad udahneš, znaš da je sve ok i da ćeš stići gdje trebaš. I onda, nakon što počinješ gubiti nadu da će dijete usvojiti ono što mu tupiš danima, tjednima i mjesecima, dođe dan kad si na površini i dišeš punim plućima.
Jer čuješ:
– mama što si to jekla, to je južno, ne psovati
– mama pazi, nož je opasan – idemo u pajk, neću jizati tobogan
Ili pak: – mama popapaj to, ne baciti na pod (nakon što mi hrana ispadne na pod)
– dobaj dan teta
– hvaja mama
– ozoji mama (izvoli mama)
U tom trenutku prođu me trnci cijelim tijelom. Teško ih je opisati; da li je to sreća, ponos, uzbuđenje, olakšanje…ili kombinacija svega. I tada dobijem potvrdu – ne, Petra, ne govoriš zidu. Govoriš dvogodišnjaku čija je dužnost ispitivati granice i usvajati nova znanja. Znanja kojih ima toliko u jednom danu i nemoguće je da ih sve usvoji iz prve. Stoga ponavljam, nekoliko puta dnevno, ili pak nekoliko puta u minuti, jer znam da će mi se taj trud isplatiti. I postoji još nešto što govorim svome djetetu svaki dan, bez iznimke i bez ikakvog grča što moram ponavljati: volim te.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
