Da se odmah na početku pospem pepelom – ja sam jedna OD ONIH roditelja čija djeca spavaju sa mnom u sobi. Jesam, što sad da radim. Priznajem. Morana od rođenja spava s nama, a trenutno ju ne možemo izbaciti iz sobe. Krenulo je nevino i iz praktičnih razloga. Nakon carskog mi je ustajanje bilo prevelika muka, a dijete je dojilo svaka dva sata. Pripomoglo je i to što smo najbolje naučili dojiti ležećki, nakon par mučnih tjedana. Bila sam i paničar pa mi je odgovaralo da ju ‘čujem kako diše kraj mene’, a u tadašnjem stanu nismo niti imali dvije spavaće sobe. Vrijeme je prolazilo, i malo po malo, naša dvogodišnjakinja nas je nastavila šutati u bubrege i kada već odavno nije bilo potrebe ni za ležanjem ni za dojenjem. A i dodatna soba se pojavila.
Ali onda smo se selili, dijete je mijenjalo države, gradove i stanove i mi ju nismo imali srca izbaciti kada joj je već dosta promjena. Nismo htjeli na silu. Vjerovali smo, i još uvijek vjerujemo, da će sve to doći samo na svoje. U zadnje vrijeme smo ipak napravili korak naprijed i preselili je u njen krevet. Doduše, i dalje u našoj sobi, ali barem se ne guramo. I uistinu sam mislila da je već vrijeme da prijeđe u svoju sobu, ali sam pustilo još koji tjedan – jer smo išli u Hrvatsku na odmor. A onda se dogodilo nemoguće!
Morana je zaključila da želi spavati kod bake! Nema problema, u istoj smo kući, neka dijete ide slobodno. I već smo zaključili da će doći čim joj se zapravo prispava, u najgorem slučaju – tu je do 2 ujutro. Ali nećemo djetetu braniti prvi pokušaj emancipacije! Ukratko, dijete NIJE došlo gore cijelu noć! I ne samo to, dijete nije došlo gore svih šest noći koje smo bili tamo, mirno je spavala kod bake. Idila, rekao bi čovjek. Sloboda, vrištala bi stara ja. Noć mirnog spavanja, rekao bi slučajni prolaznik. No, zašto ja onda pišem ovaj tekst ako je sve prošlo idealno? Jesam se došla tu hvaliti pred svijetom i busati u prsa? Ne. Naravno da ne.
Vidite, moj muž i ja, nikada u životu nismo gore spavali. Moj muž i ja, ovih dvoje pojedinaca koji pričaju o slobodi i nevjerojatnoj potrebi da se čovjek, barem u spavanju, osamostali, nisu znali što bi sa sobom cijelu noć. Trzali smo se svakih 20 min, duboko disali, gledali na sat, čekali da svane. Kad je došla probuditi nas oko 7, procvali smo od sreće jer se naše dijete sjeća tko smo!! Cijelu noć smo mi oboje, tako, drežali, brojali ovce, razmišljali o tome što sad naše dijete radi, je li ju strah, sluša li ju tko kako diše (sve znam, sve mi je jasno), je li otkrivena i kako, ali kako, mi sad, eto, ne znamo što ona radi?!
Mislim, ona nije radila ništa. Ona je spavala. Ali eto, mi nismo. I nije ništa bolje bilo ni idućih pet noći. Malo smo se slabije trzali, ali bili smo budni i slomljeni smo se vratili kući. Svi u jedan krevet, da ne bude greške. Očito je, djeci treba pustiti da prirodno izađu iz vašeg kreveta, da sami procjene kada su spremni i pod kojim uvjetima. Kao što vidite u našem slučaju, kod nas ‘djeca’ nisu bila spremna. Morana je.
Tako da ću idući puta dobro promisliti prije nego kažem da mi dijete na nešto nije spremno ili da nešto radi protiv moje volje. Ako ništa drugo, dobili smo dobaru lekciju na temu samostalnosti djece i roditeljskog utjecaja na to – koliko stvari moje dijete ne radi jer JA nisam spremna, ali to maskiram u njenu dob, njene faze, njenu spremnost. Sve je dobro dok joj mi ne postanemo prepreka na putu, a da toga nismo niti svjesni! Tako da ju sada ne guramo od sebe, ali ni ne vežemo za sebe. Ona sama određuje koliko će gdje. Ali neću vam lagati da mi se srce umiri i pošalje navalu topline kroz tijelo kada se čupava i bosa pred jutro ipak ušulja u zagrljaj.
Jer još nismo došli u razvojnu fazu kada nam je dosta zagrljaja. Nadam se da ni nećemo.
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
