Danas je bio jedan od onih težih dana. Znate onih, kada nekako ništa ne ide kako treba. Iako je jutro počelo gotovo idealno, L se probudio samo dva puta (još uvijek nismo došli do faze da prespava noć u komadu, ili se to dogodilo 2 puta od kada se rodio), nije se probudio čim je sunce izašlo, doručkovali smo svih troje+1 zajedno, okitili bor (da, već smo okitili bor, jer kasnije više neću imati vremena, a i jedna sam od onih kojoj nikad nije dosta božićnih lampica, pjesmuljaka i onog dobrog blagdanskog osjećaja). Dakle, dan je započeo gotovo idealno.
Došlo je vrijeme ručka, zaista sam si dala truda, htjela sam ugoditi dragome i gostima s meksičkim delicijama, a mom malom gurmanu s domaćijim jelom. Dakle, s trbuhom do zuba, nakuhavala sam za goste jedno jelo, a za klinca drugo. Čim se zvono začulo, mom L kao da je došlo do pomračenja uma. Divlja, skače po kauču, vrišti… pomislila sam da je to od uzbuđenja.. ali hej, postoje granice do kojih se može ići. Euforija je prešla u cviljenje i skakanje po meni, s prijateljima sam razmijenila 4 i pol rečenice, L nije htio jelo niti probati, a kada su gosti otišli, ostao je samo kaos u kuhinji, umorna trudnica, neraspoloženi dvogodišnjak i pun tanjur ručka kojim ga tek treba nahraniti.
Proces je trajao valjda kao i Kafkin. Sjedim tako iznervirana i očajna za stolom, L i dalje odbija jesti i pljuje svaki drugi zalogaj. Hoće čokoladu. Plače mi se od muke. Nakon 20-ak minuta borbe, odustala sam. Pomislila sam da će kad-tad ogladniti i tražiti sam. Ali čokoladu neće dobiti dok ne ruča. Da skratim, nakon 2 sata hranjenja novim jelom kojeg sam pripremala za njega, isplakanih suza što mojih, što njegovih – on je pojeo, a moje tijelo je bilo na izmaku snaga. Pomislila sam – na koga je ovako tvrdoglav s jelom? Tog trenutka, vratila sam se 20ak godina unatrag i sjetila – pa ja sam bila katastrofalno teško dijete kada je jelo bilo u pitanju.
Znate li vi da sam znala po 3 sata ručati? Moji bi svi već otišli na popodnevni počinak, a ja bih i dalje sjedila u kuhinji i žvakala već davno ohlađeni komad šnicle. Ali, morala sam sjediti i pojesti. Moji su imali autoritet o kakvom ja mogu samo sanjati. Znate li vi da su moji roditelji plaćali susjedi da odem kod nje ručati poslije škole, iako je mama kuhala i doma me čekao ručak – ali ja to nisam htjela jesti, gotovo uvijek bih bacila hranu, sakrila i slične nepodopštine. Znate li da sam imala malo starijeg brata koji je doma sve uredno pojeo, dok sam ja morala jesti kod susjede, jer jedino tako su moji znali da sam nešto pojela? Znate li vi da je to trajalo do moje 14-te godine?? Kada sam se toga sjetila, prošla me jeza. Pomislila sam kako je moja mama to izdržavala? Jer, mene izludi moj dvogodišnjak koji uglavnom jede bez problema. Razmišljam kakvo sam ja bila dijete? Je li mojim roditeljima bilo lagano odgojiti me? Jer, odgojili su me, imali su autoriteta. Nisam smjela kasniti doma, nisam se opijala, nisam partijala (barem ne do faksa), nisam dovodila dečke doma (osim svog muža). Kako su oni uspjeli? Jer, ja jedva izlazim na kraj s dvogodišnjakom i njegovim ispitivanjem mojih granica, a pomisao na pubertet mi izaziva tjeskobu.
Bila sam divlja, imala sam svoj stav od malih nogu, bila sam glasna i temperamentna kao dijete, ali bila sam poslušna. Pitam mamu kako je uspjela – kaže da nema pojma… bila je dosljedna. Je li to jedini ključ? Jer, u teoriji vrlo je jednostavno. Kada sam mirne glave, znam kako ću postupiti kada je nemoguć. Znam kako ću preusjmeriti njegovo divljanje. Ali, glava se brzo zahukta, osjećam se nekad preumorno i od razmišljanja i od pokušavanja da ostanem mirna. Završim u suzama. I on. Ali, on zato jer zna da tim istim suzama manipulira.
Dan je završio tako da je on pojeo u konačnici sve što je trebao, jedno vrijeme je bila “tiha misa” u stanu, jer znao je da je mama ljuta. Došao je do mene, s onim veselim okicama i pogledao me, rekao mi je “mama, oprosti”. Kako da ne oprostim? I kako da sebi oprostim što se izgubim u emocijama pri odgoju svog djeteta? Možda je sve to zbog trudničkih hormona, pomiješanih s mojim temperamentom i temeramentom mog sina koji je “pljunuta mama”. Tješim se…
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
