“Biti najbolja verzija sebe” – kakva je to isprazna fraza koja nam se svakodnevno nameće u medijima i na društvenim mrežama. Osobni je izbor hoćemo li ju shvatiti na ovaj ili onaj način. Stalno nam se nameću razni standardi ljepote, prezentirani kao nešto bolje, ljepše, mršavije, snažnije…umjesto da smo zahvalni na onome što posjedujemo. Darovano nam je tijelo, zdravo i funkcionalno i na svijetu smo da ga štitimo i koristimo se njime. Koliko je samo moćan ženski organizam! Zamisli da zaista živimo svjesne naše urođene ljepote i vrijednosti te da odajemo počast mudrosti koja naša ženska tijela imaju.
Počet ću od svojih, dosad iskrvljenih slika, koje ipak počinjem mijenjati pod utjecajem odgajanja dječaka i dvije djevojčice. Primjećujem sitne kapilare na mojim potkoljenicama, svakim ih je danom sve više, ali sam i svjesna koliko su kilometara moje noge pretrčale, na koja su me sve mjesta odvele i gdje će me još nositi.
Mnogobrojne strije na bedrima uspoređujem s prugama na tigrovom krznu jer se moja koža širila izuzetnom brzinom u dvije trudnoće pa me samim time podsjeća na vlastitu odvažnost, smionost i hrabrost kao žene i kao majke.
Sitni madeži i pigmentacijske mrlje na mojem trbuhu svjedoče o veličini koje je poprimio u tim trudnoćama i čudesima koje je moja maternica tako savršeno proizvela i čuvala. Slavim te malene značajke i poštujem svoju utrobu.
U adolescenciji sam počela misliti kako su moja ramena i mišići nadlaktice izrazito veliki i posljedično tome godinama nisam nosila haljine i majice bez rukava. Sada znam da imam takve snažne ruke da bih mogla nositi svoje blizanke i dječaka od gotovo 15 kilograma. Ne u isto vrijeme, to bi bilo nesmotreno, ali i tehnički neizvedivo.
Moje su se sijede pojavile na 2. ili 3. godini studija i trudila sam se prekriti ih bojom za kosu, a neke sam čak i počupala. Sada ih samo začešljam u najdražu mameću frizuru – punđu, popularno zvanu “messy bun”. Nakon rođenja dječaka izgubila sam dva zuba i strah me što će se sada dogoditi s mojim dentalnim zdravljem. To me ne sprječava da se široko i od srca smijem.
Na vrijeme sam osvijestila kakav utjecaj moj odnos prema mome tijelu ima na odgoj moje djece i skoro njihovo poimanje svojih tijela. Na nježniji način gledam svoje lice u ogledalu dok me dijete promatra, a razmišljam o istiskivanju brojnih mitesera; divim se mekoći svojih nogu iako u sebi potajno želim da dlačice na njima ne postoje…
Tko nam je postavio te standarde ljepote? Jesmo li ih same nametnule sebi ili nam ih je patrijarhat nametnuo?
U krivom smjeru trenutno odlazi moje pisanje pa se želim vratiti zahvalnosti mome organizmu.
Želim živjeti ne praveći se da volim svoje tijelo i divim mu se već to zaista i raditi i osjećati. Želim da se moje blizanke ponose što su žene i da se vole jer vide mene kako sebe volim. Želim da moje djevojčice budu svjesne svoje moći i vrijednosti.
Kad postajemo majke, toliko toga dobijemo, ali i toliko izgubimo. Izgubimo svoje vrijeme, svoja tijela, identitet, prijateljstva, a ponekad čak i karijere. Mislim da ne bismo trebale pokušati vratiti ono izgubljeno i pokušavati se vratiti na one neke verzije što smo bile prije no što smo postale majke, već pronaći sebe u majčinstvu koliko god to izazovno i iscrpljujuće bilo te voljeti i glorificirati naša savršena tijela.
Fotografije: LAB51
