mame, budite jedna drugoj podrška bez obzira na sve

mame
pexels.com

Ne znam jeste li ikad imale osjećaj da vas više muškarac razumije nego žena?! Ako se nikad niste tako osjećali – blago vam se…jer ja se nekako u zadnje vrijeme susrećem s nerazumijevanjem, kritiziranjem (i to vrlo jasnim i izrečenim naglas!), te omalovažavanjem svojih osjećaja, boli i svog načina ponašanja i odgoja. Jasno mi je da smo svi drugačiji, da svatko drugačije odgaja svoju djecu, reagira na bol i određena ponašanja; ali nije mi jasno zašto nešto što je drugačije je nužno loše, nije dobro i nije prihvatljivo? Zar smo postale toliko zatočene u svom načinu razmišljanja da čim je nešto drugačije (i čim ti to tako ne bi uradila) moramo jasno i glasno dati do znanja da se s tim ne slažemo?! Pišem u ženskom rodu jer se sve navedeno uglavnom odnosi na ponašanja žena i na njihova djelovanja. Muškarci su ti koji i ako misle nešto i ne odobravaju nešto, i možda se i ne slažu s tobom – neće to tako verbalizirati kao žena. A možda smo i mi žene samo više osjetljive na ženska „cvrkutanja“ jer očekuješ veće razumijevanje i toleranciju od žene koja se susreće sa sličnim iskustvima (i na poslu, i u privatnom, obiteljskom životu).

žena je ženi vuk

Nekoliko je situacija u zadnje vrijeme koje su me potaknule na razmišljanje o tome zašto je žena ženi vuk, i zašto je verbalno kritiziranje uvijek više istaknuto od strane žena!? Svi roditelji žele svojoj djeci sve najbolje i svatko ima svoj način odgoja i stupnja do kojeg će razmaziti svoje dijete. Svi mi roditelji radimo na poslu s kolegama koji nisu u sličnim životnim situacijama i koji se ne mogu poistovjetiti sa dobrim i onim manje dobrim stranama roditeljstva. Ono što mi najviše smeta kao roditelju je kad pričaš o tome koliko si umoran i kad dođeš s posla čeka te posao s djecom. Kolege koji nisu roditelji imaju komentare tipa: „Nikada mi neće biti jasno zašto si se odlučio/odlučila imati djecu ako kukaš!?“. Ili kad pričaš kako djecu odvedeš kod bake i djeda samo da budeš na sat vremena sam/sama sa svojim supružnikom, kolege koji nisu roditelji komentiraju kako oni kad budu imali djecu nikada neće voditi svoju djecu kod baka i djedova da bi se oni odmarali!

Prije bih samo promijenila temu jer nema smisla ulaziti u rasprave s nekim tko se ne može poistovjetiti s nekom situacijom, ali nakon toliko „napada“ na roditeljstvo jednostavno nemam više snage šutjeti i ne reći – „Ti to ne možeš razumjeti jer nisi roditelj, jednog dana kad budeš, možda će ti biti jasnije o čemu mi sada pričamo“. To što odvedeš djecu kod bake da bi se odmorio, ili to što si umoran jer ti žena ide na večernji tečaj, a ti ostaješ sam s djecom i „kukaš“ kako te kući poslije posla čekaju mali banditosi i umor na kvadrat, ne znači da nisi sretan što imaš djecu, da ih nisi htio, nego to znači da tražiš razumijevanje okoline, nekoga ko’ će ti reći – sve mi je jasno, proći će, bit’ će lakše za koji mjesec (godinu).

ja to nikad tako neću

Taj dio nerazumijevanja roditeljstva kolega koji nisu roditelji mogu i razumjeti, jer je roditeljstvo zaista jedan vid života koji moraš iskusiti i za koji nikad ne znaš kako će ispasti, kakav ćeš roditelj biti i gdje će te uloga roditelja sve odvesti! Prije nego sam postala mama uvijek sam očekivala od sebe same da ću ja biti stroži roditelj, onaj nepopustljivi, kod kojega su granice jasne…ali to je tako daleko od onoga kakav sam ja roditelj sada. I znam da sam nekad previše popustljiva i da svojoj H. dozvolim ponekad i previše, ali ta zaštita koju joj predstavljam i utjeha koju joj pružam kad plače (nekad s razlogom, nekad bez razloga) – želim da ima taj zagrljaj kod mene i da se ne osjeća samo i napušteno u svom plakanju. Zato je suprug tu koji je malo „jači“ i odrješitiji u svojem NE. I to je sasvim OK, pomirila sam se s tim – ja nisam roditelj kakav sam mislila da ću biti, i zato mi je najdraže od svega kad pričam sa svojim prijateljicama mamama i samo se nasmijem na komentare frendica koje još nisu mame u njihovim odrješitim stavovima – JA TO NIKAD TAKO NEĆU (ha-ha..we’ll see)!!

Nikad ne reci nikad, jer zaista nikad ne znaš kako ćeš, da li ćeš i hoćeš li biti dovoljno jaka da budeš odrješita kao kad si bila kad si govorila da ti to nikad tako nećeš!

mame koje osuđuju druge mame

Jasno mi je da se onaj tko nije „iskusio“ sve čari roditeljstva ne može baš tako lako „naći“ u tuđoj koži i roditeljskoj ulozi…ali roditelje koji ne shvaćaju bol roditelja (majke pogotovo) ne mogu (i NE želim) razumjeti. Taj dio nerazumijevanja sam osobno doživjela nakon gubitka druge trudnoće kad sam čula komentare tipa – ako se fizički dobro osjećam mogu doći i raditi, nakon ni nekoliko dana od svoje tragedije. Jer to je za mene bila tragedija, o kojoj sam i pričala u svojim prijašnjim pričama, i o kojima pričam javno upravo zato da potaknem razumijevanje okoline i da javnim govorom maknem stigmu s teme pobačaja i boli, tragedije i tuge koju žene prolaze nakon tih stanja – i fizički, i PSIHIČKI! Nikako ne mogu razumjeti da jedna majka koja je proživjela slična iskustva može na takav način pričati o drugoj ženi, majci i nije mi jasno da ne možemo biti jedna drugoj podrška umjesto „mudrih lisica“ i „opasnih vukova“!

grupe podrške ili osuđivanja?

Nisu mi jasne ni mnoge druge stigme i komentari u raznim grupama podrške i dijeljenje savjeta o proizvodima koje koristimo jer eto, takve grupe su jedna vrsta posebne pripadnosti, a svi znamo da nije dobro posebno pripadati negdje, čak ni ako u tim grupama primaš podršku/savjete/razmjenu iskustava kakvu želiš imati u svom životu. Zar nije lijepo pripadati negdje gdje možeš naići na podršku i potporu u nekim svojim životnim stanjima? Zar nije lijepo raditi u okolini gdje te kolege i kolegice razumiju, a onda kad te ne razumiju, ne iznose to nerazumijevanje na ružan verbalan način? Zar nije lijepo biti pozitivan i podrška/potpora/pozitivan primjer?

Trebamo pronaći način da budemo manje negativno usmjereni jedni na druge, pronaći u sebi dobrotu i pozitivne misli i riječi slati jedni drugima (ili bolje da kažem jednE drugima)!

Različite smo, drugačije, imamo svoje dobre i loše dane, ali majka treba uvijek razumjeti drugu majku i biti joj potpora!

žene nad ženama? – SUPERMAME

Zrinka Lucić
Moje ime je Zrinka, majka sam djevojčice Hane koja ima tri i pol godine i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu.