Pronašla sam posao. I to ne bilo kakav! Ispalo je da sam jedan od onih sretnika koji su u stranoj zemlji uspjeli dobiti posao u struci, i to na materinjem jeziku. I prvi puta u životu neću biti skromna i ispravit ću se – nisam dobila posao u struci, posao u struci je pronašao mene. Prvi puta u životu dogodila mi se nevjerojatna stvar, sav trud koji sam uložila u sebe i svoj posao isplatio se. Netko je prepoznao to što radim, pratio me i ponudio mi priliku kakva se ne propušta. Mojoj sreći nema kraja i još uvijek dolazim na posao na oblačiću euforije, iako mi nije prvi dan.
No, kako to obično biva s nama mamama, ja sam se brinula za svoje mladunče. Ne samo što sam brinula zbog (privremeno) nezgodnog radnog vremena (tako je to u medijima), već sam morala u jednadžbu ubaciti sve ono što, recimo, u Slavonskom Brodu nisam morala. Jer ovdje nema bake koja uskače, nema horde prijateljica s kojima si odrasla koje će se ponuditi pomoći, nema tetke, susjede i općenito tog zaštitnog balončića, a i put do kuće ne traje 7 minuta.
Na sve to sam nadodala i to da je dijete taman naviklo na zejednicu i naučilo jezik, ali to i dalje nije značilo da joj neće biti prevelik šok što najednom mame nema većinu vremena i što se OPET njena svakodnevica u potpunosti mijenja. Da se razumijemo, ovakav nezgodan raspored samo je privremen i mi smo na njega spremni. Ali to znači uistinu svi. Jer ovdje to znači da je muž taj koji mora prilagoditi svoj raspored djetetu, on je taj koji kuha ručkove i ide po dijete. I neizmjerno sam ponosna na njega – kako sve hendla s lakoćom i kako ni u jednom trenutku ne upada u ulogu grozomornog tradicionalnog oca koji „čita novine poslije posla i čeka vruću večeru“. Mi smo obitelj i držimo se zajedno, mi si čuvamo leđa i spremni smo uletjeti u bilo koju potrebnu ulogu ako će to pomoći drugim članovima obitelji. I stvarno je teško opisati taj osjećaj ponosa i vala samopouzdanja koje čovjek ima u takvoj situaciji – sposobni smo, prilagodljivi, snalažljivi i drugi prepoznaju našu vrijednost. Postoji li nešto što se zove „njemački san“?
Ali svaki jing ima svoj jang. Ili obratno, ne znam koji je bijeli, a koji crni. Naime, pri emotivnom izljevu u trenutku nesigurnosti, pojavila se standardna naša pčelica kako bi me bocnula. Tako mi je nabačeno, onako usput, kako sam patetična, kako je red osnovno pravo svake žene, ali i da sam loša mater jer ostavljam dijete po cijeli dan i sl. I nisam se mogla ne nasmijati. Standardno, i tako očekivano. Jer mi već dobro znamo da u društvu, mama ne može pobijediti. Ako si emotivna i brineš za dijete, onda si jadnica koja skapava pod teretom patrijarhata, zatireš sve ono što ti je feminizam pružio i vraćaš nas u kameno doba. Jer – kako si se USUDILA reći da će ti dijete faliti? Ali nemojte se nadati da se možete izvući nekako iz tog labirinta! Jer ako slučajno napomenete da volite što radite i da ste jedva dočekali, dočekat će vas druga strana te iste gomile koja će vam prstom ukazati na sve vaše propuste, na sve loše što radite kao mama. Jer dijete jadno majke željno mora biti (nema veze što dijete ima 4 godine, s mamom je 0-24, a sada će ju par tjedana viđati malo rjeđe), nekuhano i nezdravo mora jesti (nema veze što tata kuha grašak i ćufte kao da je profesionalac, a za njegove odreske otimaju se svi koji se nađu za našim stolom), nema reda i rasporeda (iako i dalje usteje u osam, a liježe u pola 9). Nema druge nego nositi teret grižnje savjesti.
Ili jednostavno reći društvu: „Hvala, ne treba!“ i prošetati svojim putem. Sreća i samopouzdanje dovoljno govore o tome je li put kojim idete ispravan. Ispravan za vas. Za ostale ne mora biti – ali to i nije vaš problem!
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
