VEČERA KOD NIZOZEMACA

Dakle umirem!

Nakon gotovo dvije godine u Amsterdamu, gradu za kojeg i dalje tvrdim da ima neku univerzalno privlačnu energiju zbog koje svi privremeni stanovnici vrlo brzo postanu stalni, bili smo pozvani na večeru kod susjeda Nizozemaca. Da, bilo je to neočekivano poput sunčanog dana ovdje, no eto ipak nam se posrećilo. Pa kako to izgleda jedna tipična večera u gostima kod Nizozemaca?

Za početak poziv je naglasio dolazak u 17 sati, što parovima s malom djecom zapravo super odgovara, no istovremeno nam se činilo poprilično rano za večeru. Na svu sreću, mi smo obitelj ljudskih usisavača pa nije bitno kad se sjeda za stol, bitno je da se sjeda.

Tako se mi fino spremišmo i odošmo u goste sa bocom vina i domaćim kolačem.

Naši domaćini iznimno su draga i “normalna” obitelj sa troje živahnih klinaca. Za večeru su nam namijenili barbecue kojeg su mužjaci krenuli odmah peći na terasi. Dok su se odresci dimili u “jajetu”, najstariji sin naših dragih prijatelja od nepunih 7 godina pripremao je štapiće za ražnjiće koje je izrezbario sa novim švicarskim nožem, dobivenim za poklon od svog dragog Papi-ja!

Da, dobro ste pročitali, švicarski nož, rezbarenje i 7-ogodišnjak u istoj su rečenici.

Naš domaćin je očito primijetio znoj na mom čelu pa je osjetio potrebu pružiti mi objašnjenje: “Ovdje su roditelji vrlo opušteni u odgoju djece; više vjerujemo u davanje slobode i učenje kroz iskustvo nego u pravila i zabrane”.

Da, zvuči kao nešto što bi trebali i mi prisvojiti, možda kad nam sinovi budu punoljetni LOL

I dok sam ja skoro umrla gledajući kako malac rezbari, domaćica je postavila stol i ugodna večera mogla je započeti sa predjelom.

Ostatak večeri protekao je ugodno u neformalnom razovoru isprekidanim dječjim vriskama, baš kao i kod kuće.

Kada smo završili sa desertom u 19,30 njihova dječja vojska samoinicijativno se povukla u odaje i tu smo shvatili da je i nama vrijeme da se zahvalimo i krenemo kući.

No tu je slijedio gran finale; naš domaćin izvukao je račun iz dućana, izložio koje namirnice smo konzumirali zajedno i predao nam iznos za našu polovicu…

Nekako sam uspjela ne prasnuti u smijeh i prihvatila se novčanika, no kada su nam vratili polovicu kolača i našu bocu vina, jer eto konzumacija nije bila izvršena, stvarno nisam mogla izdržati… Na naše inzistiranje zadržali su naše “darove”, mi smo podmirili naše “dugove” i uputili se kući.

Cijelim putem smo umirali od smijeha, a klinci su nas gledali kao da smo skroz skrenuli.

U potpunosti shvaćam da se jednostavno radi o kulturološkoj razlici i da je njima naša reakcija bila vjerojatno jednako čudna od njihove nama, ali eto, morala sam ovo podijeliti sa vama jer i dalje ne vjerujem… ooo, Bože Petra…


NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

@my3to5