najluđa noć u godini uz bebu i dvogodišnjaka

Sjećam se, nije bilo tako davno, kada sam se za novogodišnju noć pripremala i smišljala outfite, onaj predobar, potpuno neopterećen osjećaj. Zapravo, to je bila noć u kojoj šljokica nije moglo biti previše. To mi je savršeno odgovaralo.

Planirala sam i ovaj put, bez obzira koliko sam neispavana, obući svoju novu šljokičastu suknju (koju mi je dragi za Božić kupio), staviti crveni ruž i popiti gutljaj šampanjca u ponoć. Rezuckala sam i sastojke za francusku salatu u pauzama od dojenja, odojka nam je poslala svekrva, ma savršeno. Uspavat ćemo malce i upaliti glazbu, pojesti večeru i otplesati.

Zvučalo je toliko jednostavno i vrlo moguće. Dok nije postalo nemoguće.

Zaboravili smo na nepredvidivost bebe stare 3 tjedna, na tantrume našeg starijeg mezimca koji su se ponovo aktivirali od kada nam je došao novi član u dom. Da…ponovo prolazimo kroz tantrume. Kada se sjetim onog perioda kada nije po 3-4 sata prestajao vrištat po noći…ježim se. I sada se ta noćna mora vratila. I to s dodatnim pojačanjem.

20.30 Vani već lagano ekipa baca petarde (nikada mi neće biti jasno što je u tome toliko zabavno?!), stol sam obukla u svečano ruho, miris toplog odojka se širi stanom. Ta idila popraćena je divljim urlicima L koji se ne želi više kupati (od kada je dobio brata), nakon toga urlikanjem jer ne želi jesti večeru, i nakon toga jer ne želi spavati s tatom, već samo s mamom, a u isto vrijeme bebica urla jer je ogladnila. Razapeta između svoje dvije beskonačne ljubavi, moram nahraniti mlađeg, da bih mirno mogla biti sa starijim. Nekako uspijevam. Napokon su zaspali. 21.30 je… već sam umorna. Odlučujem kako nema smisla sad se šminkati jer mi se ne da gubiti vrijeme na skidanje šminke, suknju neću oblačiti jer me rez još uvijek boli, pa mi se ne da polupogrbljena hodati u štiklama stanom. Suknju je zamijenio bordo šlafrok i matching šlapice. Kosu sam to jutro ipak uspjela oprati, pa barem donekle ličim na ženu. Ili ono što je ostalo od nje. Taman sjedamo za stol, kad eto… Mlađi se probudio. Mlijeko mi je već počelo curiti, a zaboravila sam staviti jastučić u grudnjak. Dakle, moj bordo šlafrok sada ima dvije simpa fleke. Trčim mlađem, opet ga hranim, ali on ne želi više spavati. Vraćamo se zajedno u boravak i muž i ja dalje pokušavamo pojesti onog, sad već mlakog, odojka. 22.30 Drugi zalogaj u ustima. Mlađi odjednom počinje urlati kao da nema sutra. OK. Brzo reagiraj kako ne bi probudio starijeg. Muž ga uzima i govori mi da jedem dok mogu. Utrpala sam brzinom svjetlosti hranu u sebe i preuzela drečavca, sad je red na jačoj polovici da jede. Taman je progutao zadnji komad, Šimun je napokon zaspao, stavljam ga u krevet i mislim si – ajde 23 sata su, možda ćemo ipak dočekati novu. Yeah right. 23.00 Stariji se probudio. U tantrumu. Dere se i ne želi ni mene ni tatu.

Tantrum traje 40ak minuta. Na kraju L odlučuje spavati na podu. Sad već očajni, odlučujemo pustit mu da spava gdje želi. 23.40 je. Odustajemo. Idemo spavati. 00.00. Vatromet. Petarde. Obojica su se probudila i urlaju. Sretna Nova godina! O tome koliko puta su se obojica budila tijekom noći, neću niti pisati (čitaj: 8 puta). Novogodišnje jutro započinje najdivnijim maženjem u krevetu. Svih četvero. L je , začudo, dobre volje. Ustajem radosna, bez obzira na neprospavanu noć, odlučujem spremiti poseban doručak. L urliče jer mu ne paše trenerka koju sam mu obukla. Urliče i skida sve sa sebe. Pridružuje mu se Š. Ništa od posebnog doručka. Oboje, iscrpljeni do kraja, gledamo se i smijemo. Da… sretna Nova!

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.