prvi odlazak u vrtić

Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to.

Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??). Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta.

Dolazim na posao gdje mi jedna kolegica govori “Ma ne brini, brzo će se ona naviknuti”, druga kaže “Ma njoj je super tamo”, a treća mi šapće kako je njen sin prvih mjesec dana povraćao čim bi došao u vrtić. I ajde se sad ti skoncentriraj na posao… Smirujem samu sebe, gledam njene slike pa opet pokušavam vratiti misli na posao, a tu i tamo mi pred oči dolazi prizor njenih plavih očiju koje traže svoju mamu po prostoriji. Hoće li jesti, hoće li se igrati s drugom djecom, hoće li spavati, koliko će plakati, hoće li se popeti na glavu tetama u vrtiću…joj, koliko pitanja može iskočiti u kratkom periodu!

A kad napokon dođe vrijeme, ispred vrata vrtića pojavila sam se neviđenom brzinom, ni ne sjećam se vožnje u autu! Ali sam ulazak u vrtić bio je spor, tih i pomalo uplašen. Tražeći svoju curicu, moje su se oči susrele s očima tete koja mi se nasmiješila i kratkim pokretom ruke pokazala da je moje dijete ispred nje. Provirim još malo i vidim ju kako slaže igračke u kutiju. Mirna, s blagim osmjehom na licu. Zaustavila sam taj trenutak. I sad ga vidim jasno u svojim mislima – etapa odrastanja – činjenica da ponekad moram pustiti svoje dijete u svijet, da ju ne mogu zauvijek držati zaštićenu u svojim rukama. Ona je podignula glavu i rekla “Mama”. Bio je to mirni i topli zvuk, onaj koji briše sve posljedice grmljavinskog pljuska.

Njoj je bilo dobro, njoj je zaista bilo dobro bez mene.

I tako smo preživjele prvi dan, i ja i moja curica, a i tete. Kažu da je bila super, crtala je (po stolu, doduše), spavala je, jela i družila se. Čini li se i vama da su naša djeca “najgora” kad su sa svojim mamama?

PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.