Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan. Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala!
Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam.
Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci.
Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire, ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko nije zvao mama.
U ovom, malo surovijem, moj mališan krenuo je u jaslice, a ja nisam bila ni blizu svjesna što će to značiti za mene. Da mi je bar netko rekao….
Sve sam pripremila; ruksačić, papučice, presvlake. Pripremila sam i sebe i dijete emocionalno na tako važnu separaciju.
Prvi tjedan bio je bajkovit, a onda je krenulo.
On je sezonu otvorio upalom pluća, a ja sam ga, u blažoj verziji doduše, pratila u stopu. Čim bi ozdravio, otišao bi u vrtić po nešto novo i “to” donio kući. Upala uha, upala grla, viroza,… Skoro bez iznimke razbolijevala sam se i ja.
Razmažena do tada zdravim djetetom (da kucnem u drvo) i potpuno neiskusna u aktivnostima skidanja temperature i brige o bolesnom djetetu bila sam u potpunosti -nespremna. To je značilo jako puno živaca i vremena potrošenih oko običnih stvari koje su bile lako rješive uz malo pripreme.
Do Božića sam već pohvatala konce, napunila kućnu ljekarnu i čekala proljeće kao ozebao sunce. Osjećala sam se iscrpljeno i poraženo. A trend se nastavio. Svi planovi postali su labavi i nije bilo pitanje hoćemo li nego kad ćemo se opet razboljeti.
Prošla sam sve faze; od ljutnje, razočaranja, poricanja, očaja. Preispitivala sam sve svoje životne odluke uključujući i onu da postanem mama.
Prazne tegle meda redale su se na hodniku, woltovi dostavljači znali su me po imenu kao i teta u ljekarni koja me “olakšala” za stotine kuna biljnih pripravaka i dodataka prehrani ne bi li “ojačala imunitet”.
Pitala sam se tko je krenuo u jaslice, ja ili moje dijete?
Odgovor je bio mi!
Vrlo brzo mi je postalo jasno da jaslice nisu igra. Dapače, u više navrata kontemplirala sam ispis iz jaslica, a tek to je bila luda ideja! “Pa dobiti mjesto u jaslicama je lutrija samo po sebi, nećeš sad odustati” govorila sam sama sebi.
Ideja da odustanem od jaslica, od svog posla, od svega zapravo… bila je najjača u najtežim noćima. Kada bi mi neispavanost oduzela razum. Gledala sam druge mame preko oka: “Zašto mi niste rekle?” ali istina je da nije svima tako ili se na to brzo “zaboravi”, baš kao porod.
Uz sve izazove, uspone i padove, lekcije o strpljenju i poniznosti koje sam morala savladati, moje dijete steklo je prve prijatelje, a nadam se i imunitet za sljedeću godinu.
A ja? I ja sam stekla imunitet i to onaj životni. Onaj koji te nauči da ništa ne uzimaš zdravo za gotovo, a ponajmanje svoje zdravlje i ljude koje imaš oko sebe!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naučila sam još više cijeniti svoj topli dom i svoju kućnu ljekarnu koja je sada puna i spremna za sve neplanirane noćne avanture.
Naučila sam više slušati svoju intuiciju i lakše razabrati iz mora savjeta i prijedloga ono što je najbolje za nas.
Naučila sam vrijednost dobre rutine i organizacije, te zaleđenih obroka.
Naučila sam još više voljeti svoje male rituale i trenutke za sebe u kojima punim baterije, duboko dišem i njegujem nježnost i strpljenje za sebe i svoje dijete.
Ne znam što nosi ova godina, ali znam da sam spremna pustiti sva nerealna očekivanja, točkaste haljine i šešire, sva fantaziranja o tome kako će biti već samo prigrliti stvarnost koja mi je dana.
Kad bih mogla nešto reći sebi od prije godinu dana onda bi to bilo ovo: “Apsolutno ništa neće ići po tvom planu i apsolutno sve će biti u redu”.
Foto: unsplash.com
kako ćemo i hoćemo li uopće preživjeti polazak u jaslice? – SUPERMAME
