jesmo li outsourcali djetinjstvo svoje djece?

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena. U udobnoj fotelji, sjedila sam prekriženih nogu, a u krilu mi je stajala velika crna kožna torba. Čekala sam trenutak u kojem ću diskretno zavući ruku u torbu i izvući mobitel kako bi scrollala sasvim nebitne informacije jer mi je to ugodnije nego biti za stolom s potpunim strancima. Ti potpuni stranci, roditelji su djece s kojom se moj sin upravo ludo zabavlja u igraonici. I ne, nisam ni socially akward, niti sam introvert, znam voditi razgovor i sa sigurnošću mogu reći da sam zanimljiv sugovornik, ali situacija u kojoj se tako često nađem…

mama u jaslicama

Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan.  Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala! Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam. Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci. Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire,  ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko…

zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“?

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl. Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja. Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako. Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli. Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže…