Često u razgovoru sa svojim prijateljicama dođemo na temu doom scrooling ili numb scrolling, ilitiga kako nam se dogodi da provedemo neko vrijeme na mobitelu pasivno konzumirajući sadržaj. Ovo se obično dogodi na kraju dana, kad smo umorne i prazne; nemamo vremena, volje ni kapaciteta za seriju ili film, pa ipak okrade se i sat, dva besciljnog gutanja sadržaja kratkog formata.
Ova tema se često uhvati ruku pod ruku s temom “manjka sela”, podrške i jedne duboke izolacije koju mnoge žene osjećaju pokušavajući izgurati dan prepunjen obvezama, poslom i brigom o djeci da nabrojim samo ono osnovno.
Takvo konzumiranje sadržaja narušava našu pažnju i utječe na našu kvalitetu života bez da smo toga u potpunosti svjesni. Medijski sadržaji mogu biti zabavni, korisni, edukativni i obogatiti naše živote, ali danas je njihova dostupnost “na dlanu” i sama količina učinila da smo se od aktivnih konzumenata pretvorili u pasivne.
Dobro se sjećam vremena u kojem smo prijateljica i ja odlazile u videoteku i ponekad tjednima čekale da dođemo na red i posudimo novi film. Sada je taj isti film dostupan u nekoliko klikova skupa s milijun drugih i njegova “vrijednost” se potpuno promijenila (o kvaliteti da i ne govorim).
Konzumiramo ogromne količine sadržaja pasivno, gotovo ne želeći. Rijeke videa, igrica, poruka, memeova, objava teku oko nas, a mi ne možemo do obale. Ili?
Ekranizam – ovisnost o ekranima
Čini se tako jednostavno samo odložiti mobitel ili ugasiti televizor, ali zašto je to onda toliko teško? Zašto gdje god pogledamo, ako se odlijepimo od svog ekrana, vidimo druge; i mlade i stare kako bulje u te male kompjuteriće?
Odgovor je dopamin i serotonin – hormon nagrade i sreće. Ekrani, videoigre, društvene mreže, crtići stimuliraju naš mozak da proizvodi velike količine dopamina i serotonina. S vremenom i pretjeranim lučenjem dopamina može doći do smanjenja efikasnosti dopaminskih receptora u mozgu. Što to znači? To znači da naviknemo naše tijelo na određenu količinu užitka koju sve teže uspijevamo zadovoljiti i potrebno nam je sve više i više onoga što nam luči dopamin, u ovom slučaju ekrana, da bismo postigli istu količinu zadovoljstva.
Sve ovisnosti funkcioniraju na isti princip. Ovisnost se najjednostavnije može definirati kao stanje u kojemu osoba ne može funkcionirati bez određene supstance ili aktivnosti.
“Pametni” telefoni već godinama sustavno mijenjaju biološki odgovor naših tijela učeći nas da već na zvuk notifikacije djelujemo i odlazimo do mobitela po svoju “nagradu” koja može biti porukica ili neka obavijest.
Tehnologija bi trebala služiti nama, a ne mi njoj. Način na koji konzumiramo medijske sadržaje i način na koji vrednujemo i dajemo važnost ekranima naša djeca promatraju i uče. Mi smo im prvi i najvažniji primjer i ne postoje trikovi ni smjernice koje možemo primjenjivati na djeci, a da sebe izuzmemo iz priče.
Nedavno sam prisustvovala online edukaciji u suradnji Centra Ropana i Lumen Lab-a na temu “Utjecaj elektroničkih medija na rani razvoj i zdravlje djece” na kojem je predavačica Vana Dominis iznijela poražavajuće podatke. Ovo su neki od njih:
- Više od 70% ispitanika izjavilo je da njihova djeca više vremena provode uz medije nego van kuće (izuzev vrtića/škola).
- 35,9% roditelja tvrde da njihova djeca s godinu dana počinju konzumirati medijski sadržaj kao pomoć u uspavljivanju.
- 45,6% roditelja tvrdi kako njihova djeca gledaju medijski sadržaj kao pomoć pri hranjenju.
*Istraživanje iz 2023. na uzorku od 837 roditelja djece predškolske dobi, Primorsko goranske županije.
Ovi podaci, iako rađeni na malom uzorku, između ostalog ukazuju koliko je važna medijska pismenost i medijski odgoj. Stvarni svijet ima svoj tempo koji se ne može jednim klikom ubrzati na 1.25x, slika koju naše oko vidi u stvarnom svijetu uglavnom je statična, bez izmjena. Boja mora, livade i šume nije “pojačana”. Što više vremena provodimo u tom virtualnom svijetu, naš stvarni svijet sve više djeluje bezličan, dosadan, sivkast i spor, a naš mozak traži svoj dopaminski podražaj odmah i sada.
Ekran postaje medij koji čini da se odmah osjećamo dobro, a razina naše pažnje i naša tolerancija na frustraciju opadaju.
U trenutku kada djetetu oduzimamo ekran, praktički ga isključujemo iz “sustava opskrbe” dopaminom i serotoninom – osjećajem nagrade i sreće koje je s ekranima jako lako dostupno. Dostupno je u potpunosti bez uloga i pasivno, dok je u stvarnom svijetu za postići taj dobar osjećaj potrebno nešto učiniti, na primjer obuti tenisice i otići do parka.
Razvijanje tolerancije na frustraciju i dosadu od ključne je važnosti za razvoj i zdravlje naše djece.
Život se sastoji i od dosadnih i frustrirajućih situacija za koje je potrebno izgraditi kapacitet kako bismo se s njima nosili. Ako svaku dosadu, frustraciju ili izazov “gasimo” upotrebom ekrana, ne ostavljamo prostora za razvoj otpornosti i nošenje sa stresom.
Emocionalna regulacija je prevencija ovisnosti. O emocionalnoj regulaciji puno sam govorila i pisala, a s namjerom poticanja i podrške u emocionalnom razvoju nastali su i Malish Velish posteri o osjećajima te poster “Što mi sada treba?” koji djetetu nudi 14 aktivnosti koje mu mogu pomoći umiriti živčani sustav i regulirati svoje emocije.
Dok smo fokusirani na ono što se događa izvana (ekran), ne možemo se povezati s onim što se događa unutar nas.
Iz tog razloga su hranjenje uz ekrane i uspavljivanje uz ekrane izrazito problematični. Hranjenje jer dijete treba tek naučiti osjetiti znakove sitosti, usredotočiti se na žvakanje i socijalni aspekt zajedničkog objeda, a uspavljivanje jer na kraju dana mora ostati prostora da djetetov biološki sustav odradi svoje opuštanje i proizvede hormon melatonin potreban za usnivanje, čiju produkciju narušava plavo svijetlo ekrana. Kraj dana je vrijeme za opuštanje i povezivanje s članovima obitelji.
Povratak glupog telefona?
Sve češće na društvenim mrežama susrećem pojam “glupog telefona” i primjećuje se trend povratka na stare telefone koji imaju limitirane funkcije (recimo pozive i poruke). Ovaj mi je trend jako zanimljiv i živo me zanima u kojem smjeru će se razviti. Činjenica je da smo svi zajedno stigli do jednog velikog zasićenja sadržajem, prodajnim porukama, podražajima i da će “glupi telefon” doživjeti svoj comeback.
Kako se svijet polako osvještava po pitanju pretjerane konzumacije, pada kvalitete i dugotrajnosti proizvoda, te pojava AI koja ima popriličan karbonski otisak, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će se sve skupa odraziti na način na koji koristimo tehnologiju i konzumiramo sadržaj.
Važno je postaviti granice i smanjiti vrijeme provedeno pred ekranima kako bismo poboljšali kvalitetu života za sebe i našu djecu. Važno je usmjeriti pažnju na aktivnosti koje nas povezuju s prirodom i potiču zdrav način života, kako bismo stvorili ravnotežu između tehnologije i stvarnog svijeta. Time ćemo promicati zdravlje, sreću i očuvanje okoliša za buduće generacije.
