dala sam otkaz jer ne želim da mi dijete ide u jaslice

Puno mojih prijatelja s početkom nove pedagoške godine svoje je mališane prvi puta odvelo u vrtić. Pratila sam statuse, čitala poruke. I sjećala se. Uplakanih 18, zvao bi se film da se kojim slučajem snimao. I ja, kojoj fakultetska pelen’ca još nije otpala. Sućut za njihove osjećaje i nemoć odgovora na iste stvorili su u meni najvećeg hodajućeg protivnika jaslica što sam naposljetku i potkrijepila otkazom ugovora za stalno. Kako je vrijeme prilagodbe polako iza svih, možda je vrijeme pogledati drugu stranu ogledala, odnosno što istraživanja kažu da se događa kod bebolinaca u dobi od oko jedne godine. Najčešći argument i propagator vrtića, uključujući i jaslice, socijalizacija, “ne drži vodu” jer djeca tek od dvije i pol godine počinju uočavati svijet oko sebe i tek tada, pa sve do treće…

mama u jaslicama

Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan.  Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala! Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam. Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci. Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire,  ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko…