Od kada sam rodila, događa mi se da ponekad upadnem u staru rutinu. Ja sam vam onaj tip koji radi po noći. Po danu se mogu klatiti, odrađivati neophodno s minimumom napora i na autopilotu. Zato sam se, valjda, toliko oduševila majčinstvom – to je jedini put u životu kada mi se dogodilo da sam uključena u vlastiti život između 12 i 22 h. Majkemi. Jer još se mogu ujutro koncentrirati na nešto, ali kada Grički top odradi svoje – odradila sam i ja.
I onda se povlačim po stanu, gradu, životu kao mrtvo puhalo. Zijevam kao da nisam spavala dvadeset i tri dana, najmanje. Ne mogu pratiti nit vlastite rečenice i čekam trenutak da uđem u krevet. I onda otkuca 22h i – evo me! Party! Piši, radi, spremaj, odgovaraj na mailove, smišljaj projekte, sređuj zaostatke. Daj, buraz, sve što imaš, može sve. Mislim da sam sposobna i krečiti u to doba.
Tako je šljakalo vječno. Na faxu sam ponavljala prijepodne, poslijepodne se pravila da učim (čitaj: menza/kava/odmor/sedam epizoda serije), a zapravo učila po noći. Nikakav problem mi nije bio provesti noć učeći i onda ujutro ići na ispit. I rasturiti. Osim ako je statistika, ali to se podrazumijeva.
Nastavila sam tako jer je to moj prirodni bioritam. Mogu se natjerati par dana da budem u sistemu od 9 do 5, ali me prebrzo iscrpi. Tako je barem bilo dok nisam postala mama – stanje se promijenilo vrlo jednostavno i vrlo brzo. Ne želim tu širiti tračeve o vlastitom djetetu, ali reći ću samo ovo: ako vas netko budi svaka dva sata, dogodi se da se prilagodite njegovom/njenom ritmu. Kakvi projekti, kakav intelektualni rad, kakva inspiracija dok grad spava! Zna se da mama spava kada i beba spava i točka.
Moje dijete više nije beba, ali moj ritam se nije nikada vratio na staro u potpunosti. Prvenstveno jer ne želim umrijeti od umora. Ona ima svoj vrtić, svoj ritam ustajanja i lijeganja, poprilično je aktivna i ja ju ne želim sprječavati u tome. Takva djeca i trebaju biti i super. Iako ne spava popodne zadnjih 17 godina…. Ne, ček, ne može biti 17! ‘Ajmo ispočetka – iako ne spava popodne zadnje 2,5 godine (a ima 4), to je cijena koju drage volje plaćam radi održavanja ostatka reda. I dalje je za moj život dovoljno dobro to što se budi u pola 8 ujutro, a do pola 9 je već u krevetu.
Moj ritam ide uz njen, samo si ga ja malo produžim. Nikad u životu nisam otišla spavati prije ponoći, valjda. Lažem, bilo je par tih ‘onesvijestila sam se od umora dok sam uspavljivala dijete’ epizoda, i muž ih još uvijek drži protiv mene. Ali osim toga – stvarno ne. Ne mogu zaspati prije ponoći i gotovo.
Ali zadnjih dana (i to sve češće) mi se događa da mi se unutarnji sat prebaci na stari sistem. I znate što ću vam reći? Pa to je strašno!! Uhvati me najbolji zalet, tamo oko jedanaest, i krenem sa standardnim ‘evo samo još da ovo’. I toliko se na kraju uživim da si ‘mala pušta playlistu na najjače’ (u slušalice, naravno), skakućem po sobi, čitam, pišem, organiziram… Budem sedam sekundi od toga da si kavu napravim. Ne napravim ju samo zato što već držim čaj/vino u ruci.
I sve je to lijepo, korisno, vrlo inspirativno. Ne završim prije 3 (iako je bliže 4). A onda ujutro kaos.
Dijete ima svoj ritam. Dijete netko treba odvest u vrtić, napraviti joj doručak. Netko treba biti uz nju i fukcionirati ostatak dana. O ručku, vešu i ostalim čarima odraslog života da ne govorim. Jeste li pokušali pratiti tempo aktivnog četverogodišnjaka nakon što ste spavali puna 4 sata? I to par dana?! Ja sam mislila da sam bila iscrpljena sa isprekidanim snom zbog podoja i ritma male bebe, ali ovo mi je sto puta gore!
Vjerojatno i zato što me ovdje šutira grižnja savjesti iz pozadine. Jer, vidite, bez obzira što zaista obavljam sve što moram u ‘normalno vrijeme’, jedino se uistinu osjećam kao ja kada se držim ovog starog ubitačnog ritma. I zato ponekad budem ljuta što si ne mogu dozvoliti raditi od 1 do 5. Ujutro. I nitko mi nije kriv, nitko meni ne brani da ja rokam po noći, ali moje tridesetogodišnje tijelo to ne može izdržati. I onda kada mi se i dogode ovakve epizode, budem ljuta na sebe, a onda si još i predbacujem popodne kada kraj djeteta sjedim poluisključena jer ne znam gdje sam.
I to je dio majčinstva o kojem ja nikada nisam razmišljala. Jer znala sam da treba vremena za napraviti raspored, znala sam da treba organizacije za ostatak života oba nova roditelja, da moram pronaći vrijeme za sebe da ne poludim, i da je ‘sretna mama uvjet za sretno dijete’. Ali nikada mi nije palo na pamet da bi mi takva glupost mogla ovoliko faliti. I činiti mi toliku razliku u životu. Jer ovakva banalna stvar, meni ćini ogromnu razliku. Bez tog ‘zlatnog sata’ vlastite produktivnost, konstantno se osjećam kao da sve radim s pola kapaciteta. Što rezultira time da nisam zadovoljna ničim što sam napravila jer ZNAM da sam mogla bolje. To je valjda boljka nas koji nemamo klasična zanimanja, a ni klasične bake i djedove za prebaciti dio tereta.
Uostalom, ako mi još jednom netko kaže da se nikada neće naspavati jer ne liježe prije jedan, morat ćete me držati, čisto iz predustrožnosti. Sad idem pronaći gdje sam ostavila kavu koju sam podgrijala da bude vruća. Prije sat vremena. I sada ju ne mogu naći u vlastitom stanu. Jer, evo me, spavala sam 3 sata noćas. I sama sam si kriva za to. Živili!
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
Blog: #misusovo
Instagram: @maja_marich
