Dani upisa u vrtić je iza nas. Za svakoga roditelja pomalo stresan trenutak, u glavi košmar jer imamo 1001 pitanje, a u tom trenutku ne pronalazimo niti jedan odgovor. Koliko god sam se radovala vrtiću, toliko sam ipak htjela da sporije vrijeme dođe do toga dana. Prošle godine u ovo vrijeme su nas zvali na naš prvi intervju. Iskreno, nije mi bilo svejedno, obzirom da se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju, 2,5 godišnjak koji još samostalno ne hoda, samostalno ne jede, a vokabular je bio sveden na minimum.
Nekoliko mjeseci prije upisa u vrtić bila sam u jednom kozmetičkom salonu na tretmanu pritom slušajući konverzaciju jedne klijentice i kozmetičarke. Klijentica je zaposlena kao odgajatelj u gradskom vrtiću i dotakla se teme upisa. Razgovor je išao u smjeru da odgajatelji nisu oduševljeni ulaskom u grupu djeteta sa poteškoćama u razvoju. Razlog? Nisu dovoljno educirani na rad sa djecom s poteškoćama i zato jer “zdravoj” djeci oduzimaju mjesto u vrtiću. Ovo nije prva zaposlena osoba u vrtiću za koju znam da ima isto takvo razmišljanje. Iskreno, ne znam kroz koje edukacije, programe, predmete na fakultetu prolaze osobe za odgajatelja u vrtiću. Znam da je svatko dijete drugačije, bilo ono sa poteškoćama ili ne. U tim trenucima nije mi bilo lako. Nisam osuđivala, samo sam se pitala je li ispravno upisati svoje dijete u grupu gdje odgajatelj, po njenim riječima, nije educiran i koji odmah na prvu dijete sa poteškoćama želi izbaciti iz kolektiva, a da mu nije dala niti priliku, ni najmanju šansu. Kako smo u to vrijeme provodili svakodnevno dane na vježbicama u specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, tražila sam preporuku tj. savjet stručnjaka za mišljenje o upisu Lu u redovni vrtić, obzirom da su ga već dobro upoznali kroz dvije godine svakodnevnih terapija. Upis u vrtić je bila njihova najveća preporuka, obzirom da je već bio pred prohodavanjem, mentalno je jak, svjestan svoje okoline, te uključivanjem u kolektiv sa djecom će mu svakako biti bolji poticaj od bilo kakve sljedeće terapije. Ok, imalo mi je sve to smisla.
Došao je i taj dan, dan intervjua. Može doći samo jedan roditelj na razgovor sa djetetom. Zašto?? Upitnici nad glavom???? Ne znam ni dan danas odgovor zašto je takvo pravilo. Dogovorila sam se s suprugom, idem ja. Moram se posložiti sama sa sobom, duboko udahnuti, smiriti se. Bila sam uvjerena da me čeka puno pitanja, te milijun i jedan razlog zašto Lu nije kandidat za vrtić. Ima li u tim trenucima smisla započeti razgovor da ih razuvjerim??! Forsirati upis vlastitog djeteta u vrtić gdje s druge strane stručni tim nije dao zeleno svijetlo?! Iskreno, mozak mi je izgorio.
Primio nas je tim stručnjaka na razgovor, od odgajatelja do logopeda, defektologa, pedagoga, zdrastvenog djelatnika. Ušli smo u sobicu koju su opremili igračkama i odmah su počeli konverzaciju sa Lu. Atmosfera u zraku je bila pozitivna, smirena, opuštena, sve oči bile su upućene prema Lu i svaka od njih na licu je imala osmijeh od uha do uha. Evo i sada se sva naježim kada se sjetim te divne atmosfere. Mogu reći bez imalo skromnosti da ih je Lu na prvu osvojio. Nakon Lu šarma, krenula su pitanja za mene. Pomislila sam, evo ga, to je taj trenutak sa milijun i jednim pitanjem. Pitanja su bila uobičajena. Od prehrane, do davanja paracetamola u slučaju temperature, alergije, broj telefona za kontakt…. Nakon toga dali su mi prostora da ih više upoznam sa Lu, prepričavajući im njegov dan, doseg njegovog osobnog razvoja. Prvo što sam im rekla da ne hoda samostalno i vide li u tome problem?! Zašto, nema nikakvih problema što ne hoda, dapače druga djeca ce ga motivirati da što prije prohoda. Skratit ću, oni nisu vidjeli niti najmanji problem zašto dijete sa DS ne bi bio upisan u redovni vrtić, po programu za koji se roditelj odluči, naravno konzultirajući se sa stručnim timom. Mi smo se odlučili za program Montessori, da još pobrusimo Lu finiju motoriku.
Nakon sigurno 45 min. razgovora i igre, pozdravili smo se i sa pozitivnim dojmom vratili se kući. Nakon nekog vremena, točnije kroz mjesec dana smo saznali da je Lu primljen u vrtić po programu Montessori, po uvjetima kako smo se dogovorili.
Došao je i taj dan, prvi dan vrtića. Sjećam se da sam pucala od ponosa zato što je moj, a s druge strane je prevladavao strah. Izmješane emocije. U grupi su dobili treću tetu koja je zadužena za troje djece sa poteškoćama u razvoju i među njima je bio i moj Lu. Već drugi dan je počastio svoje nove prijatelje sa pjesmom i plesom. Nakon prilagodbe, sve ovisi o danu, nekada bi odbijao ići u vrtić, a ponekad bi ostao bez ikakvog problema. Gledajući svog frenda Bornu kako trči i napucava loptu, Lu je već nakon niti nepunih mjesec dana samostalno hodao.
Od nove školske godine ide u stariju vrtićku grupu. I ove godine smo bili na razgovoru sa stručnim timom, gdje smo dogovorili kako ćemo dalje, a šta je najbitnije, gledajući što je najbolje za tog malenog dječaka koji je pun života, željan istraživanja, igre kao i svi ostali.
TINA
Koji bi savjet sebi dala da se možeš vratiti u vrijeme prije nego si postala mama? Putuj, samo putuj sto vise mozes…