Je li vam itko ikad rekao da postoje loše strane majčinstva. Nije? Onda ću vam ih ja reći. Kad god sretnete prijateljicu ili poznanicu s djetetom, nasmijat će se od uha do uha, hvalit će se svojim djetetom i reći da uživa i da nije mogla vjerovati da takva ljubav postoji. Sve je to istina, ne lažu vas, no jesu li uvijek nasmijane i presretne, razmišljaju li stalno o toj bezuvjetnoj i velikoj ljubavi?! NE. One koje su već majke znaju o čemu govorim i samo će se nasmijati, a one koje nisu nemojte se prestrašiti, već pročitajte tekst do kraja.
U trudnoći sve mi razmišljamo kako ćemo svoju bebicu ljubiti, maziti, kako će nam dom biti ispunjen samo ljubavlju i srećom. Rekli bi kod nas u Istri „Mislimo da će nam biti rože i fiori“. A onda dolaskom kući iz rodilišta kreće realnost. Prvo stalno bebu hranite, dižete da podrigne i presvlačite sve u krug do trenutka kad padne mrak i shvatite da zube niste oprali od jučer, a kamoli se otuširali. Dolaskom mraka iscrpljene ste i rado bi spavale, ali ne, beba je gladna, mazila bi se, nosila ili nešto treće. Budi se dvjesto puta noću pa ujutro ne znate jeste li uopće spavale ili možda samo sklopile oči na sat vremena. One koje imaju dvoje i više djece znaju cijelu noć tješiti i uspavljivati prvo jedno pa drugo dijete, a često i oboje istovremeno. Ja sam jedna od onih čija djeca noću žele samo mamu, kao da tata ne postoji (muž mi je pravi sretnik, može spavati bezbrižno cijelu noć) pa šetam od jednog do drugog i često zaspem prije njih dok me ponovno iz sna ne trgne njeno plakanje ili njegovo MAMAAAAA. Nakon uspavljivanja često vas čeka još hrpa kućanskih poslova ili ćete to ostaviti za sutra pa sutradan nećete znati što prije. Ja sam od onih što se vode uzrečicom „Ono sto možeš danas ne ostavljaj za sutra“. Ali srećom imam i muža koji će i usisati i oprati suđe i niz drugih „ženskih“ stvari će napraviti, iako mu naravno moram to reći jer muški mozak ne vidi košaru puno mokrog rublja na sred hodnika. Ali ruku na srce, dobar mi je, moram ga javno pohvaliti jer kad razmislim da ima muških mozgova koji kad im i kažeš da nešto naprave oni se ponašaju kao da imaju moždani pa ni ne čuju ni ne vide, dođe mi da mom dignem spomenik. Da mi ne pomaže ili ne bi ni imali djecu (jer njegova su koliko i moja pa mi je sasvim normalno da se brine o njima, za mene je to ravnopravnost spolova iako on ne doji i ne uspavljuje) ili bi ja završila na psihijatriji.
Kad smo kod pomoći, obavezno je imati nekoga tko će vam ponekad donijeti gotov ručak da ne morate još sat dva trošiti za štednjakom s bebom u rukama jer eto ona se baš danas i jučer i sutra želi samo nositi. Nekoga tko će vam ponekad peglati, počistiti i pričuvati djecu da možete frizeru ili samo popiti kavu same sa sobom. A ako kao ja nemate nikoga, (zapravo ja imam mamu koja nije baš dobrog zdravlja pa se ne mogu uvijek osloniti na nju i maltretirati je) e onda ste nagrabusile. Međutim za sve postoji rješenje. Svaki mjesec, umjesto da si nešto kupite, možete platiti nekoga da vam dođe počistiti, popeglati ili pričuvati djecu. Nakon što sam rodila sina vidjela sam da se ne mogu sto posto posvetiti njemu i kući. Naravno da mi je sin najbitniji i željela sam mu pružiti sve najbolje i najviše, ali ne mogu biti s njim tri sata u parku pa mu napraviti neku didaktičku igračku dok on spava, skuhati ručak, peglati i čistiti. Odlučila sam njemu dati maksimum, čistiti samo površinski (u prijevodu to znači da sam zažmirila na prašnjave ćoškove, prljava stakla i otiske prstiju po kuhinji i vratima), peglati samo ono što je baš izgužvano i kuhati pet dana u tjednu. Dva dan u tjednu kupim gotov ručak (srećom pa u svim supermarketima ima pečenih pilića i ostale gotove hrane – možda se zbog toga i zovu SUPERmarketi) a na meniju se često nađe pašta, palenta ili sve što može biti gotovo u 15 minuta. A za prljave prozore i prašnjave ćoškove imam ženu koja mi jednom mjesečno očisti generalno stan. Netko će reći da sam lijena, netko da sam loša kućanica, ali znate što, BAŠ ME BRIGA jer sam sretna majka koja svoje vrijeme posvećuje djeci, prije svega sam majka, a ne kućanica (svaka čast onome tko može sve uskladiti pa se svugdje dati sto posto).
Najgore je kad se vratite na posao. Dijete ima godinu dana i ako vam ga nema tko čuvati mora u jaslice (to su posebne muke o kojima sada neću), a vi na posao. Dijete se i dalje budi noću, ako ne zbog dojenja, onda jer je žedno ili mu se piški ili bi se samo mazilo. Nakon noćnih hodočašćenja na poslu svejedno morate funkcionirati kao da ste noć prespavali, a to nikako nije lako. Nakon posla čeka vas mali krvopija koji isto želi vašu pažnju. Ako ste kao i ja control freak koji se svuda mora dati sto posto, u jednom ćete trenu izgubiti ritam. Srećom pa se meni to dogodilo netom prije nego sam se prijavila na radionicu psihodrame. Na radionici sam se suočila sama sa sobom (ali to doslovno jer smo scenu mene na poslu i kući glumili desetak puta dok nisam sagledala sve iz perspektive sebe, muža, sina, poslodavca, prijateljice, sestre i mame – to je bit psihodrame) i shvatila da moram promijeniti ritam života te da neće biti smak svijeta ako malo popustim. Od tog dana pa do druge trudnoće budila sam se u 5 sati i trčala do 6. Nakon što bih dan počela radeći nešto samo za sebe sve bi ostalo odrađivala puno lakše i naravno posložila sam životne prioritete pa se više nekim stvarima nisam posvećivala sto posto. Sad s dvoje djece moram ponovno presložiti svoj dan, ali još je rano, tek sam rodila.
Eto žene moje, to su teške strane majčinstva, ali tko je rekao da će biti lako, tko je rekao da se bezuvjetna ljubav ne plaća. Koliko biste vi platili predivan osmjeh koji može izmamiti samo majka? Koliko biste platili za najljepšu riječ na svijetu – MAMA? Ja to plaćam noćnim buđenjima, iscrpljenošću, umorom, nedostatkom vremena za svoje potrebe… I platila bih još tisuću puta toliko da mogu zauvijek gledati taj osmjeh koji smo stvorili ja i moj životni suputnik i da uvijek čujem jedinu imenicu koja nema svoju zamjenicu – MAMA.
KATARINA
Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod.
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.
Facebook: Instant Mama
Instagram: @instantmama30
