Sjedim tako prošli tjedan na plaži, uživam u tihoj igri svojeg dječaka, dok drugi mirno spava pored mene i razmišljam. Prošli mjesec, osim što je obilježen kao mjesec majki, obilježen je i kao mjesec upisa u vrtić. To je bila glavna tema razgovora u svim parkićima i eventualnim druženjima roditelja. Hrvatski vrtići, engleski vrtići, francuski vrtići, njemački vrtići… Majko mila koliko etiketiranja. I koliko etiketiranja kada kažem da sam upisala svoje dijete u obični vrtić gdje će se igrati i učiti disciplini. Neće pričati na španjolskom, francuskom ili starogrčkom.
Možda sam ja bedasta, ali sve mi se čini da nabijamo svojoj djeci tempo koji nama nikada roditelji nisu nabijali, pa eto nas danas – obrazovani, normalni, snalazimo se u životu, zarađujemo, pismeni smo. Sjedim za jednim ručkom, preko puta nas sjede baka i djed sa svojim petogodišnjim unukom. Izrazito simpatični i poprilično glasni. U jednom trenutku, usred igre mojeg trogodišnjaka i njihovog petogodišnjaka, baka ga je upitala “J, ako ti imaš pet autića, a L ima šest, koliko je to ukupno autića?” Nisam podignula pogled, pravila sam se da ne čujem, jer znam da će dječak točno odgovoriti. Kada je dječak točno odgovorio, osjetila sam pogled bake kojim traži moje divljenje. Razumijem. I ja se ponosim svojim bistrićem. Ponosna sam na sve što je kroz igru, do sada, naučio. Puno više nego što sam ja u njegovoj dobi znala. Ali, nemam potrebu (ispričavam se na izrazu) preseravati se pameću svojeg djeteta. Što time postižem? Dižem svoj ego? Jer, mojem djetetu ego ne treba dizati. Hvalim ga za sve novo što nauči, sve novo što otkrije. Hvalim ga za dobro djelo, hvalim ga za lijepu riječ.
Naši bistrići odgovaraju kao iz pištolja na takva pitanja i ne traže aplauz. Taj aplauz i naklon tražimo mi. Zašto? Zašto je danas biti roditeljem postalo natjecanje? Jer je upravo tako. Od trenutka kada se rode – u prakiću kreće štafeta čije dijete je brže sjelo, propuzalo, prespavalo noć, pokakalo se u tutu, onda kada se osnovne funkcije nauče, kreće štafeta učenja brojeva, abecede, par stranih jezika… Sve je to sasvim OK kada je u granicama normale i kada roditelji ne dođu u parkić i onda se razbacuju pameću i znanjem svoje djece, a pogotovo kada uspoređuju. Što time dokazujemo? Da smo mi bolji roditelji jer je naše dijete naprednije ili pametnije? Kakvi smo mi to egotriperi postali?
Znate li što ja želim svojoj djeci? Želim im da uživaju, želim da se igraju, da se igraju najmaštovitije što mogu, želim im bezbrižno djetinjstvo. Želim da moje dijete uživa u vrtiću, želim svakako da nauči koliko god može kako bi mu bilo lakše u školi, ali i ako ne nauči u vrtiću, naučit će u školi, pomoći ću mu, bit ću tu za njega. Bit ću tu za obojicu onako kako su i moji roditelji bili tu za mene. Da se razumijemo, nikako ne mislim da su roditelji koji odaberu “ambicioznije” vrtiće iskompleksirani i opterećuju svoju djecu nepotrebno, nikako to ne mislim. Svatko zna najbolje za svoje dijete. Ali nikada neću prestati vrtiti očima na one koji imaju potrebu na sve trube hvaliti i razbacivati se i natjecati s drugima, a takvih je sve više. Svoje dijete želim obrazovati zbog njega, a ne zbog drugih i definitivno ne zbog aplauza u parkiću. A hoće li znati zbrajati i oduzimati ili hoće li pričati 3 strana jezika prije škole? To mi je sasvim nevažno. Moje spužvice će sve to na vrijeme naučiti, a do tada im želim bezbrižnu igru.
SONJA
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.
Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.
Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.
Blog: Little Miss Twiggy
Instagram: @littlemisstwiggyblog
Svaka čast na tekstu!Nema se sta ni dodati ni oduzeti
A isti ti roditelji djeci u parkicu brane da udju u pijesak jer je prljav, i ne daju im da podragaju macu jer se od nje mozes razboljeti, sto rezultira time da se djeca boje i ljudi i zivotinja, ma uzas. Moje dijete je divljakinja u usporedbi s takvima, ne zna mnoziti s tri godine, ali je drustvena i neustrasiva – ne mogu preuzeti ni zasluge, ona se rodila kao Pipi Duga Carapa i ja sam joj se samo morala prilagoditi, hvala Bogu na takvoj neukrotivoj djeci:)
Bravo Sonja!
Slazem se sa svim napisanim…
Imam troje klinaca i sve odradejemo sami,ples,ucenje,igru…
Ne pripremam ih da budu konkurancija ,nego da pronadu svoju strast i u tome budu sebi super .
Hvala na tekst,
Nikolina