“Ne znam odakle početi, ali evo idemo lagano.
Prvo da vas uputim tko sam. Ja sam vam, ljudi moji, jedna obična trudnica u Hrvatskoj. Da, OBIČNA trudnica. Naglašavam tu riječ baš zato jer nas ova država i većina ljudi smatraju običnima. Po njima nema ništa posebno u tome što nosimo LJUDSKO BIĆE u sebi. Mi smo OBIČNE.
Pa počnimo sa mojim iskustvom te ‘običnosti’.
Naime, neki dan sam ušla u 9.mjesec trudnoće, dakle, jedva se krećem, jedva stojim, jedva dišem i sve jedva jer što drugo očekivati kad nosiš sebe i plus još jednog čovjeka pod rebrima. Trebala sam izvaditi neke papire po našim ustanovama. Počevši od MUP-a. Dan je jako vruć, 32 stupnja. Došla sam u MUP Metković provjeriti je li mi gotova vozačka dozvola. Stala sam lijepo u red za vozačke dozvole. Upratim da ne postoji nikakav znak da trudnice, starije osobe ili invalidi imaju prednost u redu.
Kontam, to se podrazumijeva pa zato ne piše.
Ispred mene su u redu stajala dva gospodina. Ja zajapurena od žege, jedva stojim na nogama, dolazim sebi mašući se nekim letkom sa stola i naravno očekujem da će me jedan od njih dvojice, ako ne i oba, propustiti. Pogađate, to se nije dogodilo. Stajala sam tu nekih 15ak minuta, (vjerujte, trudnicama je to VJEČNOST)a red se ne miče. Počinju ta dva gospodina nešto komentirati u vezi čekanja, kako su navikli u nas tako i blabla. Da bi jedan od njih prokomentirao okrećući se prema meni, citiram: “Nema veze što ćemo čekati, lipo san marendao, imam vremena.” i prasne u smijeh sam sebi. Stojim ja tako i kontam u sebi: “Aha, super, okrenuo se i vidio je da sam trudna i 100% će me pustiti.” Ha! Zajeb! Nije me propustio. Samo sam od bijesa rekla na sav glas: “SRAMOTA!” i izašla plačući.
Dalje neću komentirati u vezi te situacije jer i dok pišem ovo, stresiram se, a ja kao brižna majka ne želim naškoditi čovjeku kojeg nosim pod svojim rebrima, čovjeku koji će jednog dana stajati u tom istom redu i kunem vam se, on će propustiti trudnice i žene s malom djecom ispred sebe zato jer ću ga ja tako odgojiti. GDJE JE TAJ ODGOJ U HRVATSKOJ?! I ne samo u Hrvatskoj, doživjela sam takve stvari i u BIH, a vjerujem da to trudnice doživljavaju diljem Balkana. Pa čovječe dragi, ima li išta vrijednije i išta što se treba cijeniti tako kao trudnice? Zašto narod nema svijest o tome što TRUDNICA zapravo znači. Trudnice treba podizati na tron, one donose život na svijet, ‘alooo ŽIVOT!
Ti što čitaš ovo, tvoja majka je bila trudnica, nosila te toliko mjeseci i trpila sve boljke trudnoće, toliko odricanja za tvoje dobro. Pa daj ti barem odgoji svoje dijete, usadi mu u glavu vrijednosti životne.
Htjela sam još jednu, od mnogih koje sam doživjela, situaciju opisati, ali stvarno sad sam tužna kad sam se sjetila gdje živimo.
Želim vam svima ugodan dan i čistu savjest.
U potpisu,
Obična trudnica.“
Draga mama, primijetila sam isto i u Zagrebu u javnom gradskom prijevozu, i od starijih ljudi češće nego od mlađih, od žena češće nego od muskaraca. Taj nedostatak razumijevanja koji mozemo protumačiti kao neodgoj ili jednostavno nezanimanje za ikoga oko sebe. Ali, trudnoća i mije dijete me jednom naučilo: odaberi osobu u tom busu/redu, pogledaj je u oci i zamoli da te pusti. Kad sam pocela pitat,sva su mi se vrata otvorila. Nema osobr koja se nije ustala, bilo šutke,bilo s komentarima, isprikama. Ali,znate što…bolila me briga za ikoga osim za mene i moje dijete. Ako se tad ne naučite izboriti za sebe, nećete nikada. Drugi put, u takvom redu, zamoliti gospodu da Vas puste, i to dovoljno glasno da i sluzbenici koji tamo rade to čuju. I samo hrabro, Vi ste mama (superheroj)!