Često čujem onu staru : Da ti nije glava pričvršćena za ramena, i nju bi zaboravila. To je vjerojatno istina.
Zaboravljanje je počelo u trudnoći. Ali tada je bilo simpatično. Trudna plavuša nazove prijateljicu da joj kaže nešto važno, ali čim se poziv uspostavi, ona zaboravi što je htjela reći. Ili – trudna plavuša je opet zaboravila gdje je stavila ključ pa par minuta prevrće sve sastojke svoje torbice (a taj dan je uzela malu torbicu!) dok njen muž stoji pored nje s pet vrećica iz trgovine, ili trudna plavuša sjedne u restoran s prijateljima i naruči Margharitu, a kad pizza stigne ona se skoro rasplače jer je zapravo htjela 4 vrste sira, a zaboravila je da nije to naručila. Takve sitnice su nam se opraštale, jer smo trudne, hormoni nam divljaju u tijelu i “nismo baš svoje”. Na takve se sitnice poslije svi slatko nasmiju. Ali kad rodiš, kad postaneš majka, tada više nema zaboravljanja. E, krivo! Tada TEK nastupa pravo zaboravljanje. Stajanje pred vratima dok žena traži ključ po torbi (a sada je to torba puna pelena, vlažnih maramica, presvlake…) više ne traje par minuta nego barem deset minuta duže jer se već i dijete rasplače dok mama bjesomučno kopa po torbici, a muž sa strane misli “Opet!” i nakon toga se nitko ne nasmije slatko.
Netko je skovao termin “trudnički mozak” pod kojim trudničko zaboravljanje dobije slatku konotaciju, ali nitko se još nije sjetio objasniti ostatku svijeta da se trudnički mozak nastavlja i nakon poroda. Nitko nije smislio termin tipa “postporođajni ostaci mozga” ili “uspavane postporođajne moždane vijuge”. Jer upravo se to događa! Naše moždane vijuge više ne rade kao prije. Sada je većina majčine koncentracije prebačena na dijete – gdje je, što radi, je li stavio nešto u usta, jel opet puže prema kablovima, trči li u punom šprintu prema staklenim vratima i je li upravo u igri udario susjedovog dobermana? A da ne govorim koliko je sigurno naporno onima koji uz jednog dvogodišnjaka hendlaju još bebu od par mjeseci i slično. Naravno da onda ne možemo još k tome pamtiti gdje smo ostavile ključ, jesmo li već posolile vodu koja ključa ili ne, gdje smo zadnji put ostavile daljinski i koja je ono četvrta stvar bila s popisa za trgovinu (i gdje je popis uopće?!)
Zaboravljanje možda nije prava riječ. Vjerojatno naš mozak automatski isključi centar u koje pohranjuje takve sitnice kako bi spriječio vlastito pregorijevanje. Možda je bolja riječ štednja. Zato nam muževi, prijatelji, djeco, oprostite. Neke ćemo sitnice zeznuti, nećemo ponijeti baš sve što nam treba (ili ćemo ponijeti i previše pa nećemo naći ono bitno) ali nikada, nikada nećemo zaboraviti pokazati ljubav svojoj obitelji. Nikada nećemo zaboraviti dati poljubac za laku noć, topli zagrljaj i riječ podrške. Možda štedimo određene moždane vijuge, ali ne štedimo na ljubavi.
PETRA @petra.cicvaric
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
