Dragi moj sine,
Dolazi tvoj prvi Božić. Moj najdraži ikad.
Želim ti pokloniti onu božićnu čaroliju koja se događa samo jednom godišnje u toj prosinačkoj zimi, uljepša ti život i pospe svoj vilinski prah na svakodnevicu. Želim ti pokloniti Božić kao s reklame, svjetlucav i sretan. Crven, veseo i mirišljav na cimet. Sretan i sit.
Dosad si uspio shvatiti uloge u našoj kući. Znam da jesi, pametan si ti dječak. Zato i iskorištavaš činjenicu da si tatina slaba točka i tjeraš ga da radi sve što poželiš kad mama ne gleda. Da, znam za svako nošenje na rukama i usputno guranje kolica, gospodine. Zaboravljaš da mama ima oči i na leđima? Tako je, znam i za svako hranjenje na rukama umjesto u hranilici. Nemoj se lukavo i pobjedonosno smiješiti. Oo da, znam i za svaki komadić čokoladice kojeg si slasno i bez grižnje savjesti maznuo tati iz usta. Stvarno si mislio da neću saznati, ti mali prevarantu?!
Onda znaš i kako će naš prvi Božić izgledati. Jasno ti je da ćeš nositi Rudolphovo odjelce i papučice Djeda Mraza koje smo ti kupili dok se Božić još nije ni nazirao iza ugla. Nemoj odmah praviti sebi svojstvene mrgudne face, bit ćeš presladak mali Rudolph dok ćemo te fotkati za najljepše fotografije ikad. Za onu koju ćemo uokviriti za tvoju sobu. I onu koju ćemo s radošću pokazivati tvojoj djevojci, dok ćeš se ti crveniti i prijetiti da je više nikad nećeš dovesti kući. Nemoj se smijati, doći će to puno brže nego što misliš. Vidjet ćeš kako je Božić u našoj kući dinamičan dok mama nastoji ispeći kolače i žonglirati s tobom između nogu koji se svim silama nastoji popeti na radnu površinu i bacati stvari kao što je to slučaj sa staklenkom kapsula za kavu kao neki dan, sjećaš se? Da, ja se isto sjećam kad sam usisavala milijun tih komadića po kuhinji i nije mi baš bilo smiješno kao tebi. Vidjet ćeš i običaj ukorijenjen u našu obitelj. Počinje s tatinim stavljanjem kuglica na bor, nastavlja se maminim premještanjem tamo gdje ih je ona zamislila i završava tatinim maestralnim bijegom od bora, što dalje i brže koliko ga noge nose. Nekako mislim da će ove godine imati pomoćnika u tome. Da, upravo tebe, preslatki mladiću. Uživat ćeš u cjelodnevnom pjevanju božićnih pjesama u svakoj primjerenoj i neprimjerenoj prilici, baš kao i maminom i tatinom božićnom plesu u pidžamama. Svidjet će ti se to.
U početku će ti biti čudno što pakiramo prazne kutije cipela i stavljamo ispod bora kao lažne poklone, a poslije će ti biti drago što ne kupujemo poklone za Božić. Naučit ćeš da postoji jako puno ljudi koji nisu imali sreću uživati u Božiću. Da je još više onih koji samo žele da on prođe kako ih ne bi podsjećao na sve loše u njihovim životima, na tešku svakodnevicu i probleme s kojima se bore. Znam da ti nije lako to gledati, nemoj biti tužan. Zato te mama učila da nikad ne promatraš pasivno tuđu nevolju, ma koliko ti teško bilo. Ako ne vidiš, ne znači da se ne događa. Ponekad ti trebaš biti hrabar i snažan za nekog drugog. Da, baš ti. Ti si mamin Hulk. Sad ćeš već shvatiti da će nekoj od djece biti čudno što ti ne dobivaš poklone za Božić i da mnogi od njih imaju ružne komentare na to. Nemoj se osvrtati. Reci im da si ti najljepši poklon ikada i da je tebe mama učila kako za Božić ti trebaš poklanjati drugima. Ti im trebaš donijeti Božić tamo gdje ga nema. Objasni im da tebe neće usrećiti novi autić pored cijelog voznog parka parkiranog u sobi, a neko dijete nema nijedan i mašta o njemu. Ništa im ni to ne znači? Budi strpljiv, sine, ništa se ne događa preko noći. Reci im da zamisle život bez svojih svakodnevnih pomagala, tableta na kojima gledaju crtiće svaki put kad su nervozni ili kad roditelji trebaju par trenutaka predaha. Što bi rekli svoji mali prijatelji na to da postoje djeca koja nikad uživo nisu vidjeli tablet, a ne da ga posjeduju? Sad te već pozornije slušaju, iskoristi njihovu pozornost maleni, ti si moj savršeni dječak.
Napravi im test. Znaš kako se neki od njih boje mraka pa moraju spavati s upaljenim svjetlom? Probaj im ugasiti svjetlo već poslijepodne osvjetljavajući ih svijećama ili baterijama. Kako bi se osjećali, bi li ih bilo strah? Vjerujem da bi. Zamisli kako je onoj djeci koja cijelo vrijeme žive tako i nemaju luksuz da se boje mraka. Nemaju vremena za strah jer nemaju vremena ni mogućnosti biti djeca.
Pitaj svoje malene i one malo veće prijatelje koje su njihove želje. Većina će ti reći kako žele novu igračku ili nešto od materijalnih stvari. Onu odličnu novu igru koja vrišti sa svih reklama i jedina je koja im nedostaje u kolekciji. Što kad bih ti rekla da postoje djeca čije su želje njihovo zdravlje ili zdravlje njihovih bolesnih roditelja? I ona koja žele posao za roditelje kako bi mogli živjeti, a ne preživljavati iz mjeseca u mjesec? Rekla bih ti i da postoje oni koji bi htjeli hranu. Zamisli koliko je to tužno svaki put kad se budeš mrštio zato jer ti ne odgovara neki sastojak tvoje brižno pripravljene, organski uzgojene hrane koju mama i tata svakodnevno svježu pripremaju na najzdravije načine kako bi sačuvali sve potrebne vitamine i minerale? Misliš li da neka djeca znaju za vitamine ili su samo u teoriji čuli što oni znače, nešto kao mama i pojedini zakoni fizike? Više ti se možda ne smiju tako glasno? Reci im da postoje djeca čija želja nije još jedan Marvelov junak već krevet. Isti onaj u kakvom oni ne žele spavati. I da, postoje i ona djeca koja žele čitav krov ili grijanje kako im ne bi bilo hladno u trošnim domovima zimi. Teško vam je to zamisliti dok hodate u kratkim rukavima kroz svoje tople stanove, jel’ da? Znam, i ne treba vam biti krivo zato što vi imate nešto što netko drugi nema i osjećati grižnju savjesti radi toga. Trebate jedino suosjećati s onima koji nisu bili te sreće i pomoći im koliko god je u vašoj moći. I ako ti se čini malo, ne brini miško, bitno da je od srca. Da se svi ljudi skupe i od srca učine to malo, planine bi se pomicale.
Ovog Božića će mnoga djeca isto imati svoj prvi Božić. Dok ćeš ti bacati po kući ukrase koje je mama brižno i na vrijeme naručivala s natpisima „Noin prvi Božić“, sjeti se da postoji još jako puno djece vani kojima je to također prvi Božić, a neće vidjeti ni bor, a još manje personalizirani ukras. Da postoje oni koji to neće htjeti dokumentirati jer im nije bitno. Tu su, među vama su i ona djeca zbog čijeg postojanja nitko nije oduševljen kao da je otkrio novo svjetsko čudo kao što je tvoja mama radi tebe i svakog novog sloga koji izgovoriš. Tu je i ono dijete koje želi okititi bor u toplini obiteljskog doma. Skupa s onim djetetom koji mašta o toplom domu, sa ili bez bora.
Miško, tvoja mama će ti skidati zvijezde s neba dok je živa. Jednu po jednu, koju prstom pokažeš. Svaku koju zaželiš jer za tebe ne postoji neostvarivo. Ne dok je tvoja mama tu. Ali moraš shvatiti da postoje i oni čije želje su skromnije i ne sežu u zvijezde. Ne smiješ biti ljubomoran jer ćeš dijeliti svoju mamu s njima, oni nemaju nikog drugog da im donosi radost u srca. Kad te budu pitali zašto jedino ti nisi dobio ništa za Božić, lijepo im objasni da je drugoj djeci potrebniji tvoj poklon nego tebi i da je najveći poklon učiniti dobro djelo. Jedan pametan čovjek, imenom Mahatma Gandhi je rekao „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“. Znam da ovo nije najbolje vrijeme za takvo što, ali nikad nije sve idealno. Nemoj čekati da se sve kockice poslože, djeluj u tom kaosu. Jasno mi je da iskrenost i poštenje danas ne prolaze najbolje, ali vjeruj mi, kad-tad se isplate.
Dopusti da ti ispričam jednu priču.
U jednom malenom gradiću je živjela jedna doktorica koja je trebala ići na specijalizaciju u Zagreb, dosta udaljen od njenog doma i obitelji. Bile su to godine neposredno nakon rata i nije imala mogućnosti za svoj stan, ili za svoj auto. Svu ušteđevinu i sav zarađen novac, skupa s mužem liječnikom, ulagala je u gradnju svoje zajedničke privatne prakse. Sna kojeg su zajedno sanjali još od prvih zajedničkih trenutaka. Svake zime dok je odlazila iz svoje podstanarske garsonijere i pješačila prema bolnici u kojoj je stažirala, sanjala je o autu. Toliko nedostižnom, toplom autom koji bi ju doveo do posla svaki dan i uštedio puno vremena. O autu s grijanjem. Svaki dan je maštala dok je koračala hladnim ulicama tog dragog joj grada. Jednog prosinačkog dana pred bolnicom ju zaustavi čovjek. Mršavog izgleda i zabrinutog izraza lica. Bio je izgubljen i tražio je pomoć koju su mu svi odbijali dati dok nije naišao na dobru doktoricu. Objasnio joj je kako je bio hospitaliziran upravo u toj bolnici, ali da su ga ranije pustili i da on nema mogućnosti javiti obitelji u Slavoniji novosti, niti ima gdje biti dok sutra dođe netko po njega. Pokazuje otpusno pismo i liječničku dokumentaciju dok traži novce za autobus kojim bi mogao otići kući. Kaže kako je svima kojima je pristupio obećao poslati novac čim dođe kući, ali da mu naravno, nitko ne vjeruje pa ni ne želi pomoći. Svi su odmahnuli rukom i prošli dalje u brzini u to predbožićno doba. Svi osim nje. Obećala mu je dati novac, a jadnom čovjeku su se od sreće zasuzile oči dok je kretala prema svom novčaniku. Tristo kuna je bilo sve što je imala, i upravo su se ti novci nalazili u novčaniku. I dalje je imala lošu naviku nošenja svih novaca sa sobom. Uzela je sav novac i dala mu.
- „To su vam svi novci iz novčanika“, viknuo je čovjek.
- „Znam“.
- „Ne mogu vam uzeti sve novce“.
- „Možete. Vama su potrebni. Meni će doći muž za dva dana, a dotad imam u stanu za jelo. Vama su potrebniji nego meni.“
Pošteni čovjek nije htio primiti novce nego je rekao da će radije potražiti kod nekog drugog, no gospođa je inzistirala. Nakon kraćeg vremena je pristao uzeti novac.
- „Molim vas adresu da vam pošaljem novce kad dođem kući“, kroz zahvalu govori čovjek.
- „Ja imam dvije curice, pomolite se za njih i preporučite ih u molitvi, tako ćete mi platiti“.
Još jednom taj dan je ostao bez teksta.
- „Gospođo, nek’ Bog da vama i vašoj obitelji više nego tražili!“
Uz zagrljaj i blagoslov, rastala se od čovjeka u potrebi. Za dva dana je uistinu stigao njen muž jer su trebali ići na tradicionalnu večeru koja se organizira svake godine u prosincu, obogaćena tombolom humanitarnog karaktera. Tu večer na tomboli je dobila auto. Onaj o kojem je toliko maštala. Njen, samo njen koji će ju svaki dan moći odvesti u bolnicu. S toliko željenim grijanjem. Dok se penjala na pozornicu kako bi preuzela ključeve, kroz glavu joj je prošao čovjek od prije dva dana.
Ta gospođa je tvoja baka, miško.
- „Kako si znala da nije prevarant“, pitale smo sestra i ja mamu nakon par godina kad nam je ispričala cijelu priču.
- „Nisam“.
- „Pa kako si mu mogla dati sve novce, a nisi znala je li iskren ili nije“, vikale smo dok se ona smješkala.
- „Njemu na dušu. Ja sam dala sve od srca i to se uvijek isplati. Moja duša je mirna. Sve što će on raditi s tim ide na njegovu dušu. Ja nisam propala zbog toga, a on možda bez toga ne bi došao kući. Nije moje da sudim, ne treba biti sitan u životu“, rekla je ona i začepila nam usta sramom. Kao i mnogo puta poslije u životu.
Uvijek se isplati biti dobar, sine.
Rekao bi jedan čovjek kojeg mama voli „Netko to od gore vidi sve“. I stvarno vidi. Uvijek nagradi. Zato te mama moli da Božić provedeš darujući druge, budi im ona božićna iskra koja im je potrebna.
Ti si sretan, usreći i druge. Ti imaš krov nad glavom, pomozi im stvoriti njihov. Ti imaš razlog za smijeh, daruj ga i drugima. Ti imaš hranu, pokloni je i gladnima. Ti imaš radost, podijeli je s drugima.
Nije neko vrijeme došlo, ali dobrota je uvijek u modi, miško. Zato punih usta reci svima kad te nastoje posramiti, da se u našoj obitelji ne kupuju pokloni za Božić. Mi poklanjamo drugima i to je najbolji poklon koji možemo dobiti. Tako su baka i deda naučili mamu, sad ja učim tebe.
Zapamti, ne treba biti sitan u životu. Ono što deda obično kaže nakon toga ćeš saznati nakon osamnaestog rođendana. Nije vrijeme ni za to, bome.
A sad idi i donesi nekom malo božićne čarolije, onako kako ju meni nosiš svakog dana.
Sretan ti prvi Božić, moje božićno čudo.
Voli te mama
