TEBI UMJESTO ROĐENDANSKE ČESTITKE

Pišem ti dok spavaš, onako predivan i savršen sa svakim udisajem. Još savršeniji dok skupljaš gornju usnicu prilikom izdisaja. Napokon mirno dišeš, za razliku od proteklih dana kad ti čak ni zločesti laringitis i još poganiji bronhitis ipak nisu uspjeli skloniti taj osmijeh s lica. Najljepšeg na svijetu. Konačno sam i ja prodisala. Tvoja mama, koja unatoč liječničkom podrijetlu, za iste nikad nije marila niti ih obilazila, nije se pridržavala terapija jer „sve su to gluposti, ništa mi nije“, koja je uvijek bila glas razuma i prva osoba na koju pomisle pri riječi „hrabrost“. Ona koja je prošla operaciju koja je krenula po zlu i osjetila na sebi svaki komadić metala i svaki pokret precizne liječničke ruke, a danas to prepričava sa smiješkom kao da je otišla kod frizera koji joj je zamiješao krivu boju. Ona koja je rodila kao pod zakletvom scijentologije, bez ijednog glasa, samo sa smiješkom na licu dok su se žene iz ostalih bokseva iščuđavale rađa li to čudovište ikako ili samo glumi?! Ta’ će Katie Holmes!

Ona koja je prošla toliko biopsija i krivih dijagnoza, a da nije ni trepnula okom. Proživjela toliko toga gdje je uvijek ona bila ta koja je bodrila ostale jer je uvijek bila najčvršća, najhrabrija i najstaloženija. Jedan tvoj posjet Klaićevoj u gluho doba noći za jednu nerijetku i ne strašnu dječju dijagnozu, i stijena od mame je postala mekana kao papir. Papirić od bombone koji se u tri ujutro na prokleto neudobnoj crvenoj stolici svađao s razboritim tatom i još razboritijom bakom, prenoseći nervozu na ostatak prizemljenog hodnika.

Za tri dana je tvoj rođendan. Onaj najveći i najmanji. Prvi ikad. Ne znam trebam li ti priznati otkad plačem na spomen njega i koliko već dana samo sjedim pored tebe i promatram te toliko divnog, pitajući se kad je proletjela ta godina? Najljepša. Najteža. Najposebnija. Ona u kojoj smo se rodili ti i nova ja. Emotivnija. Empatičnija. Drukčija. Sretnija.

Znaš li kad je mama prije tvog dolaska na svijet uopće plakala? Ne znam ni ja koliko prstiju jedne ili dvije ruke bih trebala nabrojati. Mamine suze su bile rezervirane za tragične i bezizlazne situacije. Sad ih ne zaobiđu ni glupave romantične komedije na koje sam se izrugivala. Jedina osoba koja je prošli tjedan u kinu plakala na novi film J.Lo i sceni pored rijeke je tvoja mama. Čisto da znaš i da se ne rugaš puno kad se budu drugi ismijavali toj kmečavici koja je kasnila na početak filma. Ti se pravi kao da ne znaš o kome se radi, ali eto, ne rugaj se previše, miško.

Dovoljno se ionako rugam sama sebi pri sjećanju na svoje misli o ovoj godini tvog života. Svašta sam ja mislila da ću stići u ovoj godini „produženog godišnjeg odmora“. Stigla sam taman onoliko da budem ljuta sama na sebe kad se prisjetim svega što sam željela napraviti. Zamišljala sam kako ću završiti neke mi započete projekte i kako ću konačno natipkati tu svoju željenu knjigu. U mojim maštarijama je sve bilo pomno isplanirano. Osim malenog uragana koji podivlja čim vidi laptop i baca se na njega poput psa koji prvi put vidi slasnu kost. Ok, plan B je bio pisati dok spavaš. Ma stani malo, ti spavaš taman onoliko da se stignem istuširati, kako da onda to iskombiniram kad ne stignem ni nanijeti mlijeko za tijelo, a ti već zoveš i obavještavaš me kako ti je dosta sna? Nema veze, budem stigla navečer kad konačno zaspiš. Stigla je večer, a ja sam jedva dočekala da se spustim jer si ti neumoran od, sramota me reći koliko sati ujutro, i moj mozak nije sposoban producirati ništa osim momentalnog prebacivanja u fazu spavanja umireći od ljubomore na sve one majke koje mi šalju kako im dijete tako lijepo spava po noći, a ujutro ga trebaju buditi ako imaju neku obvezu. Trebaju ga buditi?! Mene komotno mogu unajmljivati da budim ljude umjesto teta po recepcijama hotela. Ili ako treba netko razbuditi usnulog pijetla ujutro, tu sam!

Nisam stigla puno toga, ali jedno jesam. Uživala sam u tebi svaki, baš svaki dan.

Od onih prvih dana i male mrvice koja je zbunjeno gledala još zbunjeniju mene do ovog uragana koji gleda mamu kojoj nije jasno gdje je pobogu proletjela ta godina?! Mislila sam da neće nikad proći, a ona je tako prohujala ispred mene da se nisam ni okrenula. Nisam ni trepnula, ti već imaš prvi zub. Dočekali smo ga tamo gdje i mamin prvi, dolje južno kraj hladne Ugrovače koja tako fino grije naša srca. U isto vrijeme vrtlog emocija, sreća zbog tog malenog čuda koji nas je mučio tjednima i pozdravio nas sa, ionako oskudnim snom; tuga što ga je tata vidio samo na video pozivu. Bilo je toliko svakidašnje nevjerojatnih trenutaka za koje bih uvijek požalila što ne mogu fotografirati ili snimati očima da momentalno ovjekovječim to nadnaravno čudo, i još više onih u kojima sam htjela razbiti taj mobitel koji nam je bio jedini način da i tata može uživati u tebi i diviti se tvojim čudima svaki dan. Zima je prošla hladna i bijela u tvom otkrivanju grada, prvog snijega i pustoši kvarta s obzirom da si bio jedina beba koja uživa u zimskim radostima. Ljeto smo proveli upravo dolje gdje sunce jače sija, uz hlad grabovine i bezbrižan smijeh. Svaku ispunjenu izrečenu i neizrečenu želju, preuzimanje tebe u pet sati ujutro da ja još malo odspavam i čuvanje navečer u svrhu očuvanja maminog društvenog života, opustošenog kao hrvatski proračun.

Iza ugla me odmah dočekalo tvoje puzanje, prelazak na krutu hranu i more odjeće koje ti je odjednom postalo premalo. U sljedećem trenutku si stajao, imao više zubi kojima si grickao sve što ti se našlo na putu, od namještaja do članova obitelji koje si označio savršenim otiskom svog malenog, mliječnog zubala. Počeo si doživljavati pjesmice, životinje, svoje obožavane autiće i glazbu na koju rado plešeš od ranog jutra. Ja sam uvijek stajala negdje sa strane i promatrala tvoje bezbrižne i vesele igre s tatom koji je odjednom poprimio drugu dimenziju.

Ni u trenucima kad me osvajao uvijek inovativnim i romantičnim gestama, pomno biranim darovima koje je uvijek nosio s drugog kraja svijeta, ni dok se tresao preda mnom izgarajući od treme kad je kleknuo tog sunčanog dana na Kineskom Zidu i pitao me hoću li se udati za njega pred razgaljenim očima sramežljivih Kineza; pa čak ni kad se zakleo na vječnu ljubav i vjernost na pješčanoj plaži tog predivnog Mauricijusa i potvrdio to u mojoj crkvi u kamenitom Širokom, kunem ti se da mi nije izgledao tako dobro i toliko voljeno kao kad ga promatram u igri s tobom. Mislim da ga nikad nisam voljela više nego u trenutku kad te primio prvi put, u prvim sekundama tvog života. Znala sam da te tad prima zauvijek i da te nikad neće pustiti. Ne ovaj tata. Nikad ga nisam voljela više nego u onim satima iščekivanja tebe u predrađaoni masirajući me i dišući sa mnom dok su njegovi prijatelji tulumarili u hodniku bolnice i uživali. Baš kao i u onim trenucima kad je nasmijavao sveukupno osoblje nudeći im svoje asistencije, dok je sebi svojstvenim šalama i ludorijama od jednog bolnog događaja napravio ugodu, zahvaljujući čemu mi je porod i sad u sjećanju kao odlično iskustvo praćeno salvama smijeha kojeg nikad neću zaboraviti.

Ali najviše na svijetu sam ga voljela u trenutku kad je prerezao pupčanu vrpcu.

Znala sam da smo od tog trenutka obitelj. Do tad smo bili nas dvoje. Dobro uigran tim, ali ništa više od toga. Ti si stvorio obitelj i donio točku na „i“ našim životima.

Ti si nas vezao za zauvijek.

Sutra je tvoj rođendan i ja te opet promatram dok spavaš. Ne znam kako da ti kažem da si najbolje što mi se ikad dogodilo. Da te gledam i pitam se kako me Bog toliko volio kad te, tako savršenog meni darovao?! Meni! Pored svih tih pametnijih, bolje organiziranih, spretnijih, u glavi sređenijih i odraslijih žena, darovao Te meni?! Samo On i zna koliko puta sam te zagrlila samo da se podsjetim da si stvaran. Da osjetim kako izgleda sreća na dodir. To je bilo svaki put kad sam ti rekla da si ostvarenje svakog, ali baš svakog mog sna za kojeg nisam ni znala da sam ikad sanjala.

Znaš li da si svaki moj udah? Znaš mustrice mala, nadam se da znaš.

Puno toga nisam stigla u ovih godinu dana, ali sam stigla jedno. Uživati u tebi svaku minutu.

Sutra je tvoja mala velika brojka, a mama samo vrti tih tristo šezdeset i pet dana u glavi. Od onog kad si došao doma,  a ja nisam znala kud s tobom, do prvog osmijeha i obostranog osjećaja olakšanja kad smo shvatili kako ti olakšati grčiće. Od one štruce pjegavog nosića koja je nekontrolirano štucala do ovog preslatkog uragana koji se ne prestaje smijati. Sjećaš li se uzbuđenja za prvu šetnju?! Kakvi Everesti i čudesa, jednako kao što Stipe Božić i ekipa stavljaju zastavice na vrhu, tako sam i ja štrokala slike dok nije crkla baterija na mobitelu. Šta je Himalaja prema jednoj šetnji po Španskom?! Prvoj, bolan!

Mislim da nikad neću zaboraviti svoju strepnju na prvom pregledu kad te doktor prebacivao iz ruke u ruku poput kruščića, a ja sam ispod negdje dočekivala tvoju glavu kao da će se taj tren odlomiti i poskakutati po hladnom podu ordinacije. Tad si me počeo očima ismijavati istim pogledom kao kad bi se mama i tata pojavili s novim rekvizitom za kojeg su obećavali da pomaže pri spavanju. Da, pokupovali smo sve što je u selu i gradu pomagalo bebama da spavaju, sve u što su se kleli i stari i mladi. Sve što je funkcioniralo kod svakoga kad više nisu imali što izmisliti. Ti, u svom stilu, nisi produžio san ni minutu.

Ajme sreće kad si prvi put sjeo! Kao da nikad poslije nećeš sjediti ili kao da sam otkrila da imaš novi ud, slikala sam te i slala valjda svima u telefonskom imeniku. Trajalo je pola sekunde jer crvi u guzi nisu dopuštali duže, ali svejedno, svi znani i manje znani ljudi su znali da si počeo sjediti. Danas sam jednako uzbuđena svaki put kad sjediš minutu jer su to postale toliko rijetke situacije da aplaudiranje i uzbuđenje opasno graniči s onim prvotnim. Koliko sam samo sretna bila kad si počeo puzati baš tamo gdje je mama učinila svoje prve korake, u hladu Benta i zagrljaju Ugrovače, na pragu maminih ljubavi, smijeha, prvih suza i slomljenih srca. Svega onog što čini život. Ne trebam ti ni opisivati koliko mi se iznova svaki put srce slamalo kad si osjećao tatin odlazak pa bi se sklupčao njemu u krilo, onako mazan i savršen, sa svojim očima i pogleda jasnog kao dvije najsjajnije pikule i moliš za ostanak. Veća od toga bi jedino bila sreća kad ga ugledaš na dolaznom peronu ili kad otključava vrata stana nakon previše dana dok ormarom još lebdi njegov miris, a mi se ne usudimo otvoriti ga da ne bi nestao.

Koliko dana i noći smo tata i ja proveli raspravljajući hoćeš li se igrati „dodavanja“ ili „dobacive“, „žmure“ ili „skrivača“ , hoćeš li govoriti „kaj“ ili „bona“. Maštajući hoćeš li biti inženjer kao tata ili liječnik, kao baka i deda. Plastičar, kako je mama navijala pa da nas popravljaš kad se omlohavimo, taman dok specijaliziraš. Ili možda arhitekt, kako bi mamine i tatine želje konačno došle na svoje. Ja sam već razmišljala kako ćeš izgledati kad odrasteš i koji set naslijeđenog nakita da poklonim tvojoj kćeri na vjenčanju. Naravno, vodila sam se logikom dugovječnosti žena u mojoj lozi pa već računam kako bi bilo u redu da i ja to doživim. Kao neka starica od puno i previše godina, s biserima oko vrata i crvenim ružem na izboranim usnama. Onda se sjetim da ti možda nećeš htjeti biti oženjen? Možda je stric u pravu kad kaže da ćete zajedno izlaziti za dvadeset godina i nećete se skrasiti nijedan? Možda uopće nećeš željeti ni djecu, a medicina i arhitektura će ti se gaditi. Možda ćeš se baviti nečim što danas ni ne postoji pa ćeš nam danima objašnjavati što to ti točno radiš, a mi i dalje nećemo shvaćati. Nešto kao kad tata objašnjava ljudima što to točno radi po svijetu, a oni samo kimaju glavom iz pristojnosti. Možda, i vrlo vjerojatno ćeš biti sve ono što nikad nismo ni pomišljali.

I znaš što?

Što god odabereš biti, meni ćeš biti savršen. Baš onakav kakav jesi.

Sve tvoje odluke, koliko god mi se sviđale ili ne, neće se moći mjeriti s količinom ljubavi koju imam za tebe od onog trena kad sam te ugledala. Tvoj jedini zadatak je da budeš zdrava i dobra osoba, sve drugo je sasvim nebitno.

Ja sam otišla iz kuće s onim „Budi čovjek, poslije što stigneš“, a to želim da i ti poneseš sa sobom od najranijih dana. Samo budi čovjek.

I evo ga, stigao je tvoj rođendan. Prošlo je godinu dana, a nismo postali ni pametniji niti sigurniji. Niti si ti ona najposlušnija beba u parku, niti sam ja ona naj mama za medalju. Nismo. Ali smo postali tim. Mali ubojiti tim koji se razumije pogledom. Volimo se i svađamo svaki dan. I dalje ne znamo sa sigurnošću kako sve treba biti. I nek’ ne znamo. Ne zna ni moja baba Vera evo ni nakon godinu dana kako se zoveš, pa nikom ništa! Sasvim je u redu da te i dalje zove „sinčić“ i da ne znamo baš sve. Jedan onaj malašni princ je svakako rekao da se jedino srcem dobro vidi, a ja nekako mislim da nikad nisam jasnije vidjela.

Znaš, onaj tren kad si se rodio i kad te doktorica primila u ruke nakon brojnih komplikacija, rekla nam je da si ti jedno malo veliko čudo pa da uplatimo misu za zahvalu, ako smo vjernici. Ona ne zna da si prva i posljednja misao svake moje molitve, moj udah i izdah. Svaka moja strepnja i blagoslov. Moj cijeli svijet u osamdesetak centimetara s četiri zuba.

Što god život nosio pred tebe, uvijek budi isključivo ti. Nije te mama rodila za ljude, niti da se sviđaš njima. Mama te rodila da se sviđaš sebi. Jer mami…

Mami se svakako sviđaš. Savršen, baš takav kakav jesi. Kakav god budeš.

Mama će uvijek biti sigurna luka u kojoj ćeš moći potražiti svoje utočište. Gnijezdo koje te čeka dok preletiš sve svoje letove.

Puno toga nisam stigla u ovih godinu dana. Ali jedno jesam, uživala sam u tebi svake sekunde.

I znaš, apsolutno sam sve stigla.

Sretan nam naš prvi rođendan, miško.