BITI MAMA, U NEKO DRUGO VRIJEME?

Razmišljala sam, kakva bih bila mama da živimo u vrijeme kada sam ja bila dijete, u vrijeme kada je moja mama bila mlada mama. Koliko bi mi majčinstvo bilo lakše ili teže? Koliko bih se zapravo opterećivala tuđim mišljenjem? Dojim li ili ne dojim, ide li moje dijete u vrtić ili ne ide, odgajam li djecu mirnim razgovorom ili poluprijetećim tonom…? Jedu li čokoladu ili ne znaju što je čokolada?

Imam dojam da je nekada bilo lakše. Govorim samo o aspektu majčinstva. Danas donijeti odluku vezanu za vlastito dijete doslovno mogu izjednačiti opširnim znanstvenim radom. Pročitaj par knjiga o odgoju, bezbroj članaka na raznim portalima, učlani se u 1001 grupu na društvenim mrežama i to raznih tematika kako bi došle do što više odgovora i savjeta… savjeta kako biti najbolja moguća supermama. Sve to radimo. I ja sam to radila. Ali, zašto pored svega što smo kao žene uspjele, i dalje tražimo odobrenja drugih za naše postupke, za naše odluke? Postale smo samostalne, a nikad nismo bile nesamostalnije u donošenju odluka.

„Trudna sam“ – od tog plusića kreće znanstveno istraživanje. Na što sve moram paziti? Nemoj jesti ananas, domaći kravlji sir, kobasice, paštetu, biftek, bijeli kruh, previše čokolade, nemoj piti kavu, zeleni čaj, bilo kakav biljni čaj, spavaj samo na lijevom boku, masiraj trbuh, maži bokove, maži cice, masiraj bradavice, nemoj masirati bradavice da ne potakneš trudove, pij folnu kiselinu, jedi tonu kiwija i svježi špinat, slučaj Mozarta da bi beba bila inteligentna, šeći šumom, ali nemoj predugo šetati…

Nakon te znanstvene nauke kreće drugi dio –  što je sve potrebno za moju bebu? Najbolja kolica, najsigurnija autosjedalica, bezbroj didaktičnih igračaka koje će od naše djece stvoriti male znanstvenike, tri ormara odjeće, dekice najljepših uzoraka, najfotogeničniji krevetić, madrac satkan od niti zlatnog praha šumske vile, prve cipelice od kože jednoroga, hrana skuhana na parama najčišće vode bez imalo kamenca i ostalih dodataka koje voda iz pipe ima, bočice s nastavcima prema obliku mamine bradavice… čekaj malo?? Ja se pitam kako sam ostala normalna od količine informacija koje sam primila u periodu prve trudnoće i prve godine starijeg sina. Ne kažem da nećete sve to priuštiti svome djetetu, ali je li potrebno od odabira čak i najosnovnije stvari raditi – znanstveni rad?

Onda je došlo vrijeme kada je krenuo odgoj. Žene moje drage, koliko tu tek nauke ima. Znanstvenih članaka, ali ono zaista znanetvenih, ne trabunjanja mama poput mene u kolumnama. „Znanstveno istraživanje je pokazalo…“ i onda kreće milijardu jedna informacija, vrlo često kontradiktorna onome što smo u prethodnom članku pročitale. Kako hraniti dijete? Jesi li loša mama jer hraniš dijete sama? Jesi li loša mama ako dijete učiš da jede samo? Mirno razgovaraj s djetetom, uvaži njegove osjećaje, objasni mu… onda pročitaš članak o tome kako djeca nemaju toliku koncentraciju da im znanstveno i mirnim tonom, s beskonačnom ljubavlju objasnimo zašto točno ne smiju trčati stanom sa škarama u ruci.

Ono nekada, kada bi mama zaurlala kada radimo nešto pogubno – to je danas, kažu, loš odgoj. Zašto? Zašto je danas autoritet i disciplina odmah vezana za nešto zlostavljački i loše? Pričam nedavno s dragom prijateljicom koja je nedavno postala mama i kaže ona meni da neće odgajati dijete kao što su njeni odgajali nju. I pitam je što bi točno mijenjala – znate što je bio odgovor? Nakon kratke šutnje je shvatila da zapravo nema pojma što bi točno mijenjala. Je li danas postalo moderno mijenjati sve što se nekada radilo? Kako se nekada odgajalo? Zašto se toliko zgražamo nad odgojem naših roditelja? Moji roditelji su bili strogi, povisili bi ton, a nekada bi me samo pogledali i znala sam što sam pogriješila. Ali uz autoritet i disciplinu su mi pružili i potporu i neograničenu ljubav zbog koje sam danas sabrana i zrela žena. Da ima stvari koje bih mijenjala – ima. Otvoreniji odnos i malo više povjerenja. Roditeljstvo svakako treba prilagoditi vremenu u kojem smo roditelji. Ali, idemo li u krajnosti? Jesmo li izgubili onaj osnovni majčinski instinkt?

Razmišljam kakvi će današnji klinci biti kada odrastu. Hoće li to biti nova generacija zlatne mladeži? Hoćemo li današnjim nebrojenim savjetima, beskonačnim knjigama i priručnicima, uspjeti stvoriti mlade, uspješne i sretne ljude? Ne znam… Današnje vrijeme je takvo da se s 3 godine već mora znati čitati, pričati više jezika, biti ekstra motorički sposobno…  Stvaramo vrlo naprednu i ambicioznu generaciju. Ali, hoće li ta djeca zbog naše ambicioznosti ispaštati? Teško prihvaćati neuspjeh? Hoće li pored siline društvenih mreža, zapravo biti beskonačno usamljeni i depresivni? Jer, iako društvene mreže imaju puno prednosti, stvaraju se nerealni dojmovi tuđih života. A zapravo se iza toga vrlo često nalaze usamljeni pojedinci, koji nezadovoljni svojim životom, bježe u virtualni svijet gdje stvaraju svoju virtualnu bajku.

Razmišljala sam, što bi se dogodilo da nestane internet? Da jednostavno nestane, a zajedno s njim i sve blagodati koje nudi. S kim bi se nastavile družiti? Koliko često bi se družile? Bi li se i dalje sređivale, uređivale dječje sobice, birale najfotogeničnije kafiće za popiti kavu. Ili bi sve to postalo jednostavnije? Manje opterećeno? Bi li se iskristaliziralo tko ti je zaista prijatelj, a tko je tu zbog nekih skrivenih agendi? Imam dojam da tu opterećenost prenosimo na našu djecu. Danas je izrazito teško biti mama. Zato jer smo izgubile osnovni majčinski instinkt. Izgubljene u svijetu metoda odgoja, društvenog statusa, tuđih mišljenja i kritika. Mislim da je najbolja metoda kojom se možete voditi – metoda ljubavi. Davno je supermama Petra upravo o tome pisala. Metoda ljubavi – puna zagrljaja, potpore, razumijevanja, ljubavi, ali i autoriteta.

Photo: Pepper Weddings