Ušla sam u kupaonicu i naglo zatvorila vrata za sobom. Opet sam očekivala drugačiji odgovor od onog kojeg sam dobila od tebe. U mojoj glavi je bilo jedno, a ono što percipiram i čujem je potpuno suprotno. Računala sam na tebe. Htjela sam tu večer za sebe. Htjela sam da budeš tu i da mogu malo izaći. Očekivala sam da ćeš htjeti provoditi više vremena s P., a dobivam suprotno.
Naslanjam se na umivaonik ispruženih ruku, spuštam glavu, zatvaram oči i dišem. „Diši. Smiri se. Imaš drugačiju sliku u glavi. Skuliraj se. Prošla si ovo mnogo puta. Očekuješ nerealno.“
Vratimo film na početak. Kada su ljudi počeli saznavati da se razvodim(o), ostajali su šokirani. Svi do jednog. I moji i njegovi prijatelji. Čak sam dobila jedan komentar: „Pa vi ste nam bili uzor“ što me pomalo i iznenadilo. Da, smatrala sam svoj brak sigurnim, lijepim, ugodno sam se u njemu osjećala. Udala sam se ne s figom u džepu ili jer sam mislila: „Ovo je najbolje što mogu“ već zato što sam se osjećala svojom uz njega, poštovanom, voljenom, a istovremeno slobodnom. Slobodnom u smislu da provodimo vrijeme odvojeno, uživamo u tome, ali i da nam je lijepo i zajedno u društvu i kada smo bili sami. Ali izgubili smo se po putu. Od početka vjerujem da je naš najveći problem bio nedostatak komunikacije. Komunikacije na razini da dijelimo radost života, divljenje, frustracije, želje, da podijelimo što nam nedostaje u odnosu i da neprestano palimo plamen želje i ljubavi. Toga nisam bila svjesna dok sve nije kulminiralo. A kulminiralo je jer se nismo ponašali onako kako smo to očekivali jedno od drugoga.
U svakoj vezi postoje dvije strane koje su jednako odgovorne: ako si pasivan – odgovoran si. Ako govoriš na glas i pokušavaš rješavati – odgovoran si. Ako učiniš preljub – odgovoran si. E sada… ono u što ja vjerujem jest da je odgovornost način na koji se odnosiš prema drugoj osobi. Ulaganje u odnos je davanje najbolje od sebe u tom trenutku. U odnosu si jer voliš drugu osobu i želiš se s njom povezivati. Ulaganje u odnos su ponašanja uz koje će se osoba osjećati voljenom. Ali je to potpuno vezano uz osobu samu i ne ovisi o drugome. Kao što i napuštanje odnosa od strane druge osobe ne ovisi o meni već o njoj.
Kada sam doživjela napuštanje, najprije je nastupilo okrivljavanje, a onda i mržnja. Također sam samoj sebi odbijala priznati postupke koji su me udaljili u odnosu s njim. Često sam prigovarala, davala kratke zagrljaje uz ispriku da „upravo pospremam pa ne mogu“, brzinski sam davala puse ili ljubila u prolazu, teško sam iznosila osjećaje… No, bila sam u redu s tim ponašanjem. Nisam preispitivala kako me druga strana doživljava. Zašto se nisam ponašala kako je htio? Zašto se on nije ponašao kako sam htjela? Zašto nije poštivao ono što radim, zašto se nikada nije žalio, zašto nikada nije kupio cvijeće. Moja očekivanja od njega bila su suprotna onome što vidim. Njegova očekivanja da će ga dočekati ručak nakon posla bila su suprotna onome što je percipirao.
Zašto se nisi ponašao kako sam htjela? Zašto nisi htio ići na savjetovanje, zašto me nikada nisi posjeo i rekao: „Ovako neću moći još dugo i time me odguruješ od sebe.“ Zašto si mi govorio da sam dobra, a mislio si suprotno? Raskrstio si sa mnom i ostavio me bez ikakve prilike da se oporavimo? Jer si ti bio u redu s time. Jer si to odabrao zbog sebe.
Zašto nisam bila toplija prema tebi, nisam uvidjela da ti nedostaje nježnosti? Jednom sam ti rekla da mi je žao što nisam supruga kakvu si zamislio. Ponašala sam se na određeni način jer je moja percepcija našeg odnosa bila takva da nam je dobro.
Ne možemo ispuniti očekivanja druge osobe. I kada nam nije uz nekoga onako kako smo očekivali da će biti, mi biramo ostajati u odnosu jer nam je stalo do te osobe i jer smo u redu sa svojim ponašanjem prema njoj. Uostalom, vjerujem da je davanje dijeljenje. Što više daješ, to se osjećaš moćnijim i zadovoljniji svojim ponašanjem. No, i kada mislimo da dajemo najbolje, druga osoba odlučuje što će s tim našim ponašanjem. Ona ga ne mora tako tumačiti jer je to njezin svijet. Koliko se usklađujemo ovisi o tome koliko nam je stalo do tog odnosa. Ali, odlučujemo za sebe. Kada ono što ti ne odgovara prešutiš onda se događaju ovakve stvari. Ili ostaješ u braku koji je sivilo, ali i tvoja „sigurna zona“, a s druge strane veneš.
Ne, nisam se ponašala kako si očekivao. Nisam dobivala povratnu informaciju da ti nije dobro. Žao mi je. Ne krivim te zbog toga. Dovoljno ti je teško. Tko zna kako bi meni bilo da sam takvu odluku donijela. Možda bih se ponašala još ubojitije prema tebi. Zapravo, sigurna sam da bih jer volim biti otrovna. To je zadnja stepenica u procesu žalovanja. Stepenica prihvaćanja.
Ne očekujem. Dopuštam si da me iznenadiš. Nudim ti što imam i nastojim ne biti otrovna već korektna okolnost za tebe. Što ćeš ti uzeti iz toga – na tebi je. Svatko radi za sebe.
SARA
31-godišnjakinja s iskustvom braka i razvoda, majka jednogodišnje mrvičaste, nasmijane i otvorene djevojčice. Po zvanju pedagoginja, koja trenutno studira realitetnu terapiju. Iskrena i direktna, nasmijana, znatiželjna, optimistična, uporna i brzopleta (ponekad bih glavu zaboravila da ju ne nosim na ramenima :)). Obožavam filmove i knjige, ležanje u kadi uz čašu vina i glazbu u pozadini, volim svijet koji me okružuje i koji je svakodnevna nepresušna inspiracija za zahvalnost. Uživam u hrani, volim eksperimentirati, istraživati, volim putovati i nomad sam po prirodi. Veliki dio majčinstva odrađujem u vožnjama (jer smo posvuda) tijekom kojih često pojačam glazbu i plešem (nemam pojma što moja kćer misli u tim trenucima :)). Pjevam u zboru i povremeno vježbam Tai chi. Sve što želim to i ostvarim jer kasnije mogu reći da ne žalim što nešto nisam poduzela 
