Čitajući članak supermame Tene (ovdje) i, koliko god volim sve članke ovdje napisane jer u svakome se barem malo pronađem i svaki me na svoj način utješi, nasmiješi, raznježi…ovaj spomenuti članak me baš dirnuo u moju bolnu točku – san o boljem životu za svoju djecu.
Osobno nisam nikada prestala sanjati. Sanjam puno, često, čak i previše…sanjam od kad znam za sebe. I kad spavam i kad sam budna. Ponekad mislim da me to spašava, ponekad mislim da zbog toga tonem. Dok sam bila djevojčica, djevojka, sanjala sam bolji život za sebe. Imam ga, hvala bogu. Sad, sanjam bolji život za svoju djecu. Moja djeca imaju sve što im treba, ali upravo to što supermama Tena opisuje…što ako poželi biti astronaut, što ako poželi biti jahačica (moje cure to obožavaju, neopisivo skup sport) i tako dalje… Je li to onda american dream? Postoji li ikakva mogućnost da je to croatian dream koji se može ostvariti upravo tu jednog dana? Jer trenutno sve izgleda tako crno.
Nama je sve bilo puno gore prije nekih osam godina…neredovite plaće, jednogodišnje dijete, ponovna trudnoća…i tada spas…poslovna prilika za mog muža i odlazak u Bukurešt, glavni grad Rumunjske. Naravno, kome god smo rekli, svi su na prvu graknuli: pa kud baš Rumunjska!? Da, ako niste znali, tamo vade bubrege nasred ceste, ljudi imaju dvije glave iz kojih rigaju vatru, nikada ne pada kiša već sjekire!!! Naši prijatelji su otišli tamo prije nas koji su nas uvjerili da nije tako! Mi smo kao narod baš jako skloni predrasudama, što je totalno bezveze i nepotrebno. Da skratim priču, proveli smo tamo nepunih šest godina. Vrlo teških i stresnih. Nije lako doći u stranu zemlju, koja god da ona bila, s malim djetetom i trbuhom do zuba…dođeš u dućan, ne razumiješ ni riječi…hodaš po cesti, a za tobom čopor pasa, jer u to vrijeme je Bukurešt bio pun pasa lutalica. Vratiš se doma roditi dijete jer se to ne usudiš u zemlji u kojoj si tek 2 mjeseca…s bebom od 2.5 mjeseca se vraćaš natrag – 12 sati u autu. Tada daš dvoipolgodišnje dijete u englesko-rumunjski vrtić gdje niti oni razumiju nju niti ona njih…vrtić ima kamere pa ti u suzama gledaš kako neki tamo strani ljudi hrane tvoje dijete, tepaju mu, uspavljuju ga dok ti drugo djetešce leži na prsima…razne boleštine moje, njihove, stresovi moji, njihovi. Muž na poslu skoro non stop jer se mora dokazati, a i kad je doma radi…svakih nekoliko mjeseci vožnja 12-13 sati do Zaprešića i nakon 2 tjedna nazad…mnogo puta za dlaku izbjegnutih nesreća na cesti. Drugo djetešce kreće sa sekom zajedno u novi vrtić da i mama malo radi natucajući rumunjski koji je grozno težak, barem meni…prvi dan rumunjske škole…rađanje trećeg djeteta u rumunjskoj bolnici…povratak natrag u Hrvatsku s troje djece.
Proveli smo tamo nepunih 6 godina. Vrlo lijepih, prelijepih. Upoznali smo mnogo divnih ljudi, koji su nam neopisivo olakšali boravak pomažući nam na sve moguće načine. Ljudi koje ćemo obožavati zauvijek, koji dolaze kod nas u Zaprešić i mi kod njih u Rumunjsku, Srbiju, Makedoniju jer ima ih od svugdje, a sve nas je povezao isti put. Moja djeca su stekla prve prijatelje tamo, najbolji prijatelji su im tamo, iako i ovdje imaju super ekipu, srce se vraća. Laurina teta iz tog rumunjsko-engleskog vrtića ima njenu sliku na zidu svog dnevnog boravka, gdje je nedavno otvorila i svoj vrtić…njena obitelj je dolazila kod nas, mi kod njih. Laurina školska učiteljica, životna učiteljica, divno biće zajedno s cijelim razredom…kad dođemo u Bukurešt, Laura nosi torbu i ide svaki dan u školu, uči kao da nije otišla nikada, prepričava što su učili ovdje na nastavi. Jednako tako, Tenini prvi koraci napravljeni tamo…Tenine tete iz vrtića, predivne žene koje su ju mazile i pazile, naučile rumunjski, plakale za njom. Cjelodnevna putovanja koja smo pretvorili u obiteljsko druženje u autu. Treća trudnoća provedena tamo i predivnih prvih devet mjeseci života naše Lorene.
Što da vam kažem? Gdje je bolje? Treba li otići odavde? Hoće li se snovi naši i naše djece ostvariti u nekoj drugoj zemlji, ne nekom drugom kontinentu?
Moje iskustvo je da nigdje nije lako. Važno i najvažnije od svega je da je obitelj na okupu, ako je to ikako moguće, to je misao kojom se muž i ja uvijek vodimo. Ako imate priliku otići, otiđite. Ako ne želite, nemojte. Mito, korupcija, loši političari, zavidni ljudi, grozna administracija…ma gdje toga nema!? Možda je razlika u nijansama…možda je kod susjeda zelenija trava, to je to. Sreća i zadovoljstvo je individualna stvar. Iskreno, ja sam bila sretnija tamo jer mi se sve posložilo kako sam htjela…i isto tako sam bila jako nesretna na početku. Niti jedan početak nije lagan…tako ni ovaj moj koji je ponovno sad u Lijepoj našoj. Vrlo mi je težak boravak ovdje jer mi se čini kao da se nešto promijenilo…vjerojatno ja…jer prošla sam svašta da se ne bih promijenila. Vrlo rado bih otišla odavde, a istodobno bih vrlo rado voljela da stvari krenu na bolje i da naša djeca mogu sve što požele i u svojoj rodnoj zemlji. Iako, dom je tamo gdje ti je srce, tamo gdje se osjećaš zadovoljno i sretno, i to ne mora biti nužno gruda na kojoj si se rodio.
Tko zna gdje će nas još život odvesti…tko zna što će naša djeca jednog dana postati i na kojem kraju svijeta. Pupčanu vrpcu su nam presjekli kad smo se rodili, našoj djeci također. Znači ništa nas nigdje ne veže, ako to ne želimo. Sve uvijek ima svoje dobre i loše strane. Važno je sanjati, željeti, ostvariti. I za nas i za njih. To nas čini živima!
Foto: Unsplash
ANA @anasank
Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.
